KOSIĆI I MARTINOVI - O OBITELJI IVANA VUČETIĆA (1858-1925)

 

Dvadeset petog dana nove 1925., dok je hvarskim praznim kolama vijugalo olovno jugo, u dalekoj Argentini preminuo je Ivan Vučetić, koji je s obje strane oceana ostao zapamćen po svojim inovacijama u daktiloskopiji.

Prvo je dijete Viktora (Vittoriota) Vučetića - Kosića i Vincence r. Kovačević-Martinovih, koji su se vjenčali u svibnju 1857. Uz unos u maticu vjenčanih, koja je pohranjena u Državnom arhivu u Zadru, uz Vincencino ime stoji opaska - maloljetnica. Mlada nevjesta tad je imala tek dvadeset godina, a po ondašnjem zakonu postala je punoljetna s navršenom 21 godinom. Kumovi na vjenčanju bili su im braća Ivan Luka i Antun Machiedo, djelatnici pošte koja se u to vrijeme nalazila u Burak (sada caffe bar Backlane ili ulaz do), građevinski poduzetnik Ivan Marcatti i Antonio Bučić (možda Ivan Antun Bučić, kasnije gradonačelnik i prvi predsjednik Higijeničkog društva).

Malenom Ivanu, rođenom u majčinoj kući na rivi 20. 7. 1858., kum na krštenju bio je spomenuti Ivan Luka Machiedo, udovac koji se oženio krajem 1857. pa su mu, po običaju, priredili batarelu.

 

 

Vittorio i Vincenca dobili su jedanaestero djece, no u njihovoj kući bilo je, da parafraziramo Oliverove stihove, daleko više vrića suza nego šaka smija. Dvije godine nakon Ivana, 1860., rođena je Franjka, koja je dobila ime po Vittoriotovoj majci. Djevojčica je živjela nepunih šest mjeseci.

U travnju 1861. rođen je Martin, koji je zajedno s Ivanom krajem 1883. otišao preko oceana. Gubi mu se trag po dolasku u Argentinu. Po nekim, doduše nepouzdanim informacijama, skrasio se u Boliviji, gdje je stvorio obitelj. Tek će pronalazak njegova imena u arhivima useljenika ili eventualni pronalazak obiteljskih pisama možda rasvijetliti njegovu sudbinu.

Dvije godine nakon Martina rođena je Lucija. Prema izvorima, ostala je živjeti u Hvaru, udala se u obitelj Tocilj i umrla oko 1940.g.

Krajem 1864. rođen je Jakov, koji se nalazi na fotografijama. Pažljiviji promatrač vidjet će u njegovom licu više Martinovih nego Kosićevih. U braku s Apolonijom r. Kučija iz Korčule dobio je petero djece, među kojima kćer Vinku (1902-1999), udanu za Jakova Sikirića. Vinkin sin Živan (1927-2016) Hvaranima je dobro poznat. Po struci pravnik, bio je predsjednik Nadbiskupskog pastoralnog vijeća, bliski suradnik splitskog nadbiskupa Frane Franića te publicist. Bio je i "corni konfrat", s neospornim pjevačkim talentom Kosićevih.

Njegov dide Jakov ostao je udovac, te se oženio Vinkom-Vicom Kuzmanić sa Škoja. Dobili su 1918. sina Jakova, oca Višnje udane Novak-Falko, koja s obitelji živi u kući gdje je i Ivan proveo hvarski život, a u prizemlju – nekadašnjoj Vittoriotovoj bačvarskoj radionici otvoren je Museum of mistery našem izumitelju u čast.

Zanimljivo je da je Jakov preminuo na isti dan kao njegov brat Ivan, 25.1., no trinaest godina kasnije, 1938.

                                                         Dva brata: Jakov i Ivan 

Slijedi tužan niz Vitoriotove i Vincencine prerano preminule djece: Franjka-Marija (1866 - 1873), Marija (1867- 1885), Vicko (travanj 1869 - kolovoz iste godine), Antica (1872 - 1878), Nikola (1876 - 1877). Više od desetljeća smrti, boli, odlazaka.

Posljednjeg dana veljače 1878. rođena je Nike. Ostaje tek zamišljati kako je petogodišnja djevojčica promatrala odlazak dva puno starija brata. Kad se Ivan posljednji put vratio u Hvar 1913., tridesetpetogodišnja Nike u dvadeset godina starijem bratu vjerojatno je vidjela starca i stranca.

Nikino ime često je iskakalo u arhivu, no tek sam nedavno uspjela povezati tko je bila: paziteljica i podvornica (forski – bidela) u hvarskom vrtiću (zabavištu). Brinula se za čistoću prostora, nosila teške stvari, marljivo radila u raznim neadekvatnim prostorima i hrabro početkom tridesetih tražila povišicu. Nije poznato je li joj odobrena. Nike je nona Krunota Vučetića Marijučeta koji živi u Hvaru. Preminula je 4. veljače 1959. Za svog života preživjela je dva svjetska rata, dočekala moderna dostignuća svog vremena i grad potpuno drukčiji nego u njezinom djetinjstvu, grad koji je tad učinio prvi korak prema blagostanju i statusu koji danas uživamo.

                                Nike Vučetić, najmlađa sestra Ivana Vučetića 

                          (fotografija ustupljena dobrotom njezina unuka Krunota Vučetića) 

 

Ako je što bilo sigurno u djetinjstvu Ivana Vučetića, to je da će nastaviti očev bačvarski zanat i izuzetni glazbeni talent koji je naslijedio s obje strane obitelji. U Hvaru je postojala predaja o braći glazbenicima koji su uveseljavali sve hvarske plesove i fešte, te su pri odlasku ili povratku svi stradali u prevrtanju broda zapadno od hvarske luke, prema Pelegrinu, i utopili se. Po jednoj varijanti, riječ je o Abramovima (Vučetićima) iz Ždrilcih, a u drugoj su to Martinovi (Kovačevići). Na predjelu Petrov bok, ispod litica prema Pelegrinu, nalaze se jedan urezani i drugi naslikan vapnom križ koji, po predaji, označavaju mjesto stradanja nesretnih muzičara, iako ne postoji potvrda da se takvo što uistinu dogodilo. Vincenca, majka Ivana Vučetića, imala je sedmero braće, no oni su svi umrli u različito vrijeme. Martinovi su znali izrađivati glazbene instrumente i u njihovoj su se kući priređivali plesovi, a nije isključeno da su i Kosićevi baštinili ta znanja. Obje obitelji bili su cijenjeni i kvalitetni zanatlije.

Ivan je puno čitao i zainteresirao se za prirodne znanosti. U godini kad je budući inovator rođen, Grgur Bučić započeo je s redovitim meteorološkim mjerenjima, a pošto su bili praktički prvi susjedi, Ivan je vjerojatno s interesom promatrao čime se to "šjor Gregorio" bavi. Dodatni poticaj bilo je školovanje kod fra Bonagracije Maroevića u franj.samostanu i vjerujem da je Ivan kao dječak upoznao prirodoslovca Häckela i ostale znanstvenike koji su 1871. boravili u samostanu, što je među franjevcima i građanima izazvalo nemir jer Häckel, u duhu svoga vremena, nije bio (praktično) religiozan.

Vidjevši da mu tadašnji Hvar ne nudi nikakvu perspektivu osim nastavka obiteljskog zanata, zajedno s bratom Martinom se krajem 1883. ili početkom 1884. ukrcao na parobrod koji ih je najprije doveo u Montevideo, odakle su proslijedili za Buenos Aires. Navodno su preplovili ocean kao slijepi putnici, no mislim da je to samo legenda. Prvih nekoliko godina radio je razne poslove, dok se nije zaposlio u policijskom uredu u La Plati. Obzirom da je sve slobodno vrijeme čitao tadašnju aktualnu literaturu, vrlo brzo je napredovao u zvanju. Sjajna je slika koju je rekla Ivanova pranećakinja Višnja Vučetić Novak : Vjerojatno su godovi i uzorci na drvetu u očevoj radionici služili kao inspiracija za uzorke otisaka prstiju i njegovu metodu daktiloskopije.

  Jakov Vučetić sa drugom suprugom Vinkom Kuzmanić i sinom Jakovom u                 mornarskom odijelu. Iza je njegov sin iz braka s Apolonijom r. Kučija. Fotografija ustupljena dobrotom Višnje Vučetić Novak, Jakotove unuke 

Ivan Vučetić u Hvar se vratio samo jednom, na zimu 1913. godine. Došao je posjetiti majku i sestre, a hvarska glazba priredila mu je koncert s njegovim skladbama.

Umire za naše pojmove relativno mlad, ne navršivši 67 godina. Argentina je Juana još za života podigla na pijedestal. S ove strane oceana to je išlo vrlo otežalo i sporo.

Generacijski bliski našem Vučetiću još su dva Hvaranina u dijaspori, koji su također bili izumitelji i inovatori: Petar Samohod (1842.-1906.), pomorac koji je živio u Peruu, a izumio je stroj koji je mogao zaustaviti brodove pri najvećoj brzini te uređaj koji bi tijekom oluje izlio ulje na površinu mora i tako osigurao stabilnost broda. Ondašnji mediji uspoređivali su ga s Teslom.

Drugi je Dinko Kovačević - Milordo (1859.-1938.) koji je izumio vrstu kvačila za spajanje željezničkih vagona, i to dok je radio kao kuhar na Lloydovim parobrodima. Patent mu je, po pisanju ondašnjih novina, dala britanska vlada, dok ga "njegova" Austrija nije shvaćala ozbiljno.

Mjesec dana nakon smrti Ivana Vučetića pomalo je isprekidano, gotovo bojažljivo zasvijetlila prva električna žarulja u našem gradu, što je bio jedan od prvih civilizacijskih iskoraka novog i velikog stoljeća.

 

Iskreno zahvaljujem Višnji Vučetić Novak i Krunotu Vučetiću na fotografijama i podacima!