LEP POZDRAV IZ SONČNEGA HVARA OD UČITELJIC!

 

Još prije tri godine je Tonkica Tudor r. Barišić ustupila Gradskoj knjižnici i čitaonici Hvar dva stara albuma s fotografijama. Rekla je da su ih njezinom pokojnom svekru, koji je radio u hotelu Palace, poslale gošće iz Slovenije, ali ni on za života nije znao ništa o njima - nikakva pisma ni adrese. Nepoznanice i muk bili su fini prašinasti sloj već desetljećima stopljen s kožnim koricama albuma. Na nekoliko desetaka crno-bijelih slika nastalih između dva rata ističu se poznate i uvijek drage hvarske vizure, no i dvije nepoznate otmjene žene sa starijom gospođom, moguće njihovom bakom. Obitelj Tudor dobila je ta dva stara albuma od nepoznatog pošiljatelja i jedino su znali da su gošće na slikama bile iz Slovenije. Sve drugo bio je misterij.

Unutra smo našli svima drage i poznate panorame Hvara iz druge polovine 1930-ih, s prepoznatljivim potpisom mjesnih fotografa Benčić, bez čijih je ostvarenja nemoguće proučavati modernu povijest našega grada. Pomnim pregledom fotografija ustanovili smo da se za daljnju potragu možemo osloniti na dvije slike: jedna prikazuje gošće na ispraćaju vapora na rivi, u društvu padre Pavota Miličića, međuratnog gvardijana hvarskog franjevačkog samostana, koji je bio omiljen i društven te je stvarao brojna poznanstva. Druga slika prikazivala je naše tajanstvene gošće na jednom pedagoškom kongresu u Engleskoj 1936., odjevene u narodnu nošnju, čime su se isticale među ljudima iz cijeloga svijeta. Ideja je bila pretražiti sačuvane knjige gostiju i dojmova - popise posjetitelja zbirke franjevačkog samostana i izdvojiti sve slovenske goste u razdoblju između 1935. i 1939., kada smo otprilike datirali slike. Birajući hoćemo li otići u fratrih i tamo čeprkati po knjigama gostiju ili pisati Slovencima znaju li nešto o njihovim sudionicama na tako važnoj konferenciji, odlučili smo se za ovo drugo. 

Isprva nepoznate gošće iz Slovenije sa padre Pavotom Miličićem na rivu, druga polovina 1930-ih 

Novinski članak o kongresu u Engleskoj, 1936. 

 

Kontaktirali smo Slovenski šolski muzej, ne gajeći isprva prevelike nade. Međutim, jedan kratki kurtoazni mail pretvorio se u dugotrajno dopisivanje. Kolege Branko Šuštar i Marjetka Balkovec Debevec pronašli su SVE što se moglo pronaći o misterioznim posjetiteljicama našega grada: još fotografija, novinske članke, sjećanja, crteže, čak i sačuvanu narodnu nošnju s fotografije konferencije. Nasmiješena lica dobila su imena: Anica i Marija (Minka) Očakar, sestre, učiteljice, žene koje su godinama odabirale Hvar za predah i odmor, uživale u svemu što je tadašnji grad pružao i sklapale poznanstva i prijateljstva.

Sestre su rođene u obitelji Antona Očakara, željezničkog službenika iz Ljubljane. Anica je rođena 1894. godine. Zapisi ne spominju majčino ime, iako se ona vidi na fotografijama. Nije čudno što smo smatrali da je ona baka dvjema ženama – rodila je prvu kćer s navršenih 38 godina, što je krajem 19. stoljeća bila kasna dob. Marija – Minka rođena je 1896. g. Sestre su polazile učiteljsku školu kod časnih sestara uršulinki u Ljubljani te diplomirale s izvrsnim uspjehom. Tečno su govorile i francuski i njemački jezik. Tijekom službovanja na različitim mjestima često su se selile, a najviše su se zadržale u mjestu Sv. Križ pri Kostanjevici (od 1922. do 1938.) Sve do nedavno stari živući mještani su po dobrome pamtili sestre Očakar, učiteljice zahvaljujući kojima su mnogi odabrali i s uspjehom ostvarili akademske karijere. Anica je zbog majčine bolesti tražila premještaj bliže Ljubljani, gdje ostaje do majčine smrti 1940.g. Početak II. svjetskog rata zatječe je u Šentjerneju, gdje je bez jasnog razloga razriješena učiteljske službe. Nakon rata kratko se zaposlila u Leskovici blizu Škofje Loke, a 1946. dala je ostavku i povukla se iz javnog života.

 Obitelj Očakar; fotografija nastala vjerojatno krajem 1920-ih ili početkom 1930-ih 

 

Minka (Marija) je uz učiteljski poziv ostvarila i međunarodna priznanja. Sudjelovala je u projektu dopisivanja učenika i stvaranja prijateljstava na međunarodnoj razini (Correspondance scolaire internationale), što joj je 1933.g. priskrbilo odlikovanje francuske vlade i priznanje francuskog Crvenog križa. Zajedno s Anicom predstavljala je Sloveniju i sudjelovala na svjetskom kongresu pedagoškom kongresu za novi odgoj u britanskom Cheltenhamu 1936., o čemu su pisale i slovenske dnevne novine. Minka je umrla 1979., a Anica 1987., navršivši 93 godine, u staračkom domu u Ljubljani kamo je otišla nakon sestrine smrti.

 

Daljnja rođakinja sestara Očakar pripovijedala je kako su cijele godine živjeli skromno i štedjeli kako bi mogli svako ljeto priuštiti ljetovanje u Hvaru. Iz fotografija naslućujemo da je obitelj Očakar ljetovala u hotelu Palace, a obitelj Tudor, koja je tada živjela u tzv. crvenoj kući (Novak – Bonaparte u Šćikovom boku) upoznali su praktički u susjedstvu. Na nekoliko fotografija vidi se da su boravili i u vili Dinki, kući dovršenoj 1936., vlasništvu osebujne dame Dinke Miličić, kancelarijske službenice koja je živjela i u Šibeniku.

 

Kako je ranije spomenuto, obzirom da obitelj Tudor nije mogla dati više informacija o ljetovanjima Očakarovih, hvarski dio priče možemo pretpostavljati i rekonstruirati samo na temelju fotografija. Tako smo datirali ljetovanja između 1936. i 1939., iako postoji i nekoliko ranijih snimki na kojima je zabilježena godina. Ostaje nam za sada nepoznat prijateljski odnos sa padre Pavotom Miličićem, kao i možda daljnja poznanstva i dopisivanja s Hvaranima.

Ono što vidimo – osim dragih nam panorama i kadrova mjesta – je i iskrena radost koja pršti s fotografija, otmjenost i dostojanstvenost, uživanje u stotinama sunčanih sati i bogatoj vegetaciji aloja i kaktusa pod Forticom, poziranje na dražesnoj jedrilici na Bonju, pravi, zasluženi odmor.

 

Otkrivanje i raspetljavanje ove priče, barem sa slovenske strane, poklopilo se s 155. obljetnicom organiziranog turizma u Hvaru. To nas je potaknulo nas da fotografije obitelji Očakar složimo u malenu izložbu kao skromni doprinos obljetnici, što smo i učinili u knjižnici 2023. godine, uz neskrivenu nadu za postupnim proširivanjem i pronalaženjem novih zanimljivih priča.

 

Dok je hvarska strana priče još uvijek obavijena šutnjom i nepoznatim, možemo se složiti, a to potvrđuju i fotografije, da su Očakari ovdje stvarali dobrohotna poznanstva. Gotovo ne postoji hvarska obitelj bez takvih i sličnih odnosa - gosti koji su nakon II. svj. rata donosili tehničke novotarije i utjelovljeni Zapad, slatke, nikada viđene poklone ili pak slali pomoć, gosti s obveznim čestitkama za Božić i Uskrs, gosti koji su imali važno mjesto u osobnim knjigama gostiju, privatnim evidencijama naših mještana, gosti kojima smo mi pomagali ili ih razveseljavali.

Naše vrijeme ne pamti lica, unatoč svemogućim načinima komunikacije. Osobna i putovnica pojavljuju se na Whatsappu, ključ je pod šifrom u plastičnoj kutijici, novac osvane na računu. Razgovor je kratak i precizan, završava recenzijama na Bookingu ili AirBnB-u.

Sestre Očakar, među ostalim, podsjetnik su na takve odnose i veze. Iz takvih pobuda one su osobno - ili netko od njihovih rođaka - poslale albume obitelji Tudor, barem na takav način ostavljajući trag u gradu koji su voljele.

Hvar je lako voljeti. Hvar većina voli, iz brojnih razloga.

Koliko god idealizirali i romantizirali vrijeme kada su ovdje boravile sestre iz Slovenije, grad tada živi bez tekuće vode, s električnom rasvjetom što se gasi u ponoć. Grad živi raspolućen dvjema političkim frakcijama, a u trgovini se i smokve(!) kupuju na dug. Portuni, kanižele i kole su natopljeni koktelom mirisa mokraće, plijesni, vlage, znoja i tjelesnog vonja. U hotelu Kovačić sprečavaju pijanog gosta da se baci u more i ispod oka zvjerkaju udovicu koja se raskalašeno ponaša. U novinama anonimni dopisnik kritizira slikara Kirina zbog gradnje kuće tik uz more, rogoboreći što bi moglo ostati od Hvara kad bi se svi tako ponašali. U šumovitim predjelima niču urbane vile. Jer dobro uči i bistar je, jedan dječak otpije misu na latinskom i tako zarađuje za svoju siromašnu obitelj. Sestre Očakar poziraju na Mandrać, Bonj, Kamenkriž, Forticu. Njihov odlazak prati saksofonist, možda član putujućeg ljetnog orkestra.

 

Dječak prolazi novom rivom do nove školske zgrade. Istog dana počinje novi svjetski rat.

No ova dva davno zaboravljena albuma su, poput dunje na ormaru, podsjetili na gostoprimstvo i radost koje su i ovaj grad i naši sumještani beskompromisno i otvorenih ruku pružali svakome tko je kročio nogom na saliž forske rive.