O jednoj oronuloj kući ružičaste fasade ili BONAPORTETOVI U PORTUGALU

srpnja 18, 2025

O jednoj oronuloj kući ružičaste fasade ili BONAPORTETOVI U PORTUGALU

Prošle godine mi je ravnatelj Muzeja hvarske baštine Joško Bracanović ukazao na zanimljiv tekst objavljen u travnju 2014.g. u časopisu "Tomorrow", istodobno glasilu i turističkoj brošuri namijenjenoj lokalnom stanovništvu i turistima koji ljetuju u gradu Lagos u najjužnijoj portugalskoj pokrajini Algarve.
U tom je izdanju članak naslova Unravelling the past (Razotkrivajući prošlost) autorice Lene Strang, koji govori o Hvaranima, odnosno članovima obitelji Novak-Bonaporte, koji su veliki dio života i djelovanja ostavili južnome Portugalu. Na kraju teksta donosim cijeli članak, a za čitatelje koji ne govore engleski ću prevesti najvažnije:

Potpisnicu članka zanimale su intrigantne priče koje je mogla skrivati oronula i napuštena kuća ružičaste fasade u Lagosu, te se susrela s unukom obitelji koja je nekada živjela u toj kući. Izvorno se u 16.st. na mjestu kuće nalazio franjevački samostan Gospe od Loreta, no blizina mora i akvadukta postale su zdravstveni problem u to vrijeme, te su se franjevci preselili, a samostanska kapela je još uvijek zakopana negdje u temeljima kuće. Gradski arhitekt F. Paula pretpostavlja da je ova kuća podignuta krajem 19.st., u vrijeme kada je grad Lagos proživljavao prosperitet upravo zbog konzerviranja ribe.

Tako se iz francuske pokrajine Bretanje ovdje doselila obitelj Boulain, a njihova šesnaestogodišnja kći Marie zaljubila se u još jednog doseljenika - Giorgiota (Jurja) Novaka iz Hvara, staroga 26 godina, koji se u Lagos doselio sa bratom. Kuća s ružičastom fasadom, građena u stilu tipičnom za tadašnje vrijeme i znak gospodarskog uspona novih građana u Lagosu, bila im je dar za vjenčanje.
Kuća je bila prostrana i ukrašena, a u vrtu se nalazio i mlin za masline. Dio popločanja u vrtu bio je izveden od ljuštura i školjaka, a pred kućom su rasle velike palme. Juraj (Giorgio) Novak zajedno je sa svojim puncem, gospodinom Boulainom, proširio pogon za konzerviranje ribe. Kako se posao širio i trgovina cvjetala u Lagosu, Juraj Bonaporte je 1899. postao konzularni predstavnik za Austro-Ugarsku Monarhiju i vicekonzul Grčke. Tako je i kuća postala konzulat, mjesto čestih poslovnih susreta, dogovora i planova. Novakove bi znao pozvati i portugalski kralj kada bi svojim brodom svratio u Lagos.

Novakovi su živjeli u skladu s običajima tadašnjeg društva - Juraj, Marie i njihova kći Olivia odlazili su slušati operu u Lisabon. U blizini kuće izgrađeno je cijelo naselje za tvorničke radnike i ribare, koji su se sjećali Marie Boulain Novak te je opisivali "vrlo ljubaznom". Uz vođenje domaćinstva i ostale obveze, podučavala je radničku djecu vjeronauku.

Marie Novak umrla je 1974. Obitelj je nastojala obnoviti kuću, no zbog toga što nisu mogli stalno stanovati u njoj, često su se događale provale i nepovoljne situacije, te su je odlučili prodati. Kupio ju je, kako to obično biva, lokalni poduzetnik, koji u vrijeme objave članka nije ništa poduzeo u njezinoj obnovi. Na kraju članka izražena je nada da će se nešto učiniti kako bi zasjala punim sjajem, kako zaslužuje.
Kakva je danas situacija, može se vidjeti na Google street viewu.

Obitelj Novak-Bonaporte zasigurno je jedna od najboljih i najuspješnijih priča hvarske prošlosti. Devetnaesto stoljeće u Hvaru nemoguće je promatrati bez pothvata, ideja i vizija ove obitelji - njihova putovanja u Grčku, Tunis, Italiju, Portugal, po cijelom Sredozemlju. Svojom poduzetnošću, radom i vizijom najpoznatiji među Bonaportetovima - Vicko Hvaru je priskrbio prvi i jedini parobrod u mjesnoj povijesti - naziv mu je bio Algarve, po portugalskoj pokrajini gdje je odselio Juraj i pokrenuo industriju konzerviranja ribe. Parobrod je prevozio usoljenu ribu iz Hvara i Visa, drvo iz Senja, žito, sumpor. Uplovio je u brojne mediteranske luke - Pirej, Solun, Alžir, Messinu, Livorno, Lisabon...