Dvije riječi o Škojima

Povijesni izvori iz 14. stoljeća otočni arhipelag pred Hvarom nazivaju jednostavno Škoji – prema latinskoj riječi scopulo ili vulgarnolatinskoj scolium. Današnji, u geografiji uvriježeni naziv Pakleni ili Paklinski otoci nastao je prevođenjem talijanske riječi Spalmadori, u značenju paklina, smola za premazivanje brodova. Ime Spalmadori nalazi se u austrijskim kartama, koje je izrađivala austrougarska vojska u 19. st.

Prvi u nizu je škojić od Pokonjega dola ili Škojić od lanterne, kako se naziva od 1870-ih, kada je na tom mjestu Austrija izgradila svjetionik, koji je i danas u funkciji.

                                                 (izvor: filmingincroatia.hr)

No onaj otočić koji nam je najbliži je Galešnik. Ime je dobio po starohrvatskoj riječi gal, galic, što znači crnilo, crnu boju, kao i galun, što znači kamen slanac. Prema tome bi njegovo pravo ime bilo Galičnik, no vremenom se "iskrivilo" i postalo Galešnik. Galešnik je bio pust sve do 19. st., kada se tu gradi poseban odjel za bolesnike, svojevrsna karantena. Kasnije je kuća postala spremište za soljenje ribe, zatvor, noćni klub, a danas je vrlo lijep domaći restoran.

Iza Galešnika je Jerolim. Ovaj otok sa predivnom plažom i ishodište naturističkog turizma na našim prostorima sve do 15. st. nosio je ime Rasohatac, prema starohrvatskoj riječi rasoha, što znači račva. Kad se taj otok promatra iz zraka, izgleda kao velika osmica. U 15. st. kupio ga je hvarski plemić Jerolim Grivičić, inače vrlo neugodna ličnost, kako kažu povijesni izvori, i prema njemu je dobio današnje ime.

Uz Jerolim je otok Marinkovac. Nije poznato po kojem je Marinkotu dobio ime. U Hvarskom statutu iz 1331. naziva se Scopulo sancti Stephani – otok sv. Stjepana, prema crkvici koje danas više nema. Dugo vremena škoj se iznajmljivao na javnoj dražbi hvarskoj vlasteli za uzgoj i lov kunića. Zanimljiv podatak o Marinkovcu potječe iz 1530., kada je u Hvaru vladala epidemija kuge. U oporuci koju je sastavio Markantonij Hektorović piše kako se nalazi na obali škoja sv. Stjepana ili Sustipanske jer sumnja kako boluje od kuge, i sa ljudima može komunicirati samo ako su oni na dovoljnoj udaljenosti brodom od njega.

Ljudi koji su obilježili povijest ovog otoka, kao i najpoznatiju uvalu – Ždrilca su obitelj Vučetić, zvani Abramovi, po kojima je i tamošnje povremeno naselje dobilo ime. Oni se spominju na tom škoju od 18.st., a uz njihovo prezime redovito se dodavalo de scopulo – sa škoja. Tu su živjeli u nekoj vrsti obiteljske zadruge, a njihove kuće se mogu i danas vidjeti u Ždrilcima. Posljednji koji su otišli  uoči 2.svj. rata su podrijetlom iz obitelji Vučetić – Pjatić.

U Hvaru je poznata legenda o devetero braće Abramovih. Kako kaže ta predaja, oni su se bavili gusarstvom. Nakon jedne pljačke, poginuli su u brodolomu uz Petrov bok s južne strane Pelegrina, a na tom je mjestu vapnom ucrtan križ.

Ova legenda nema povijesnu pozadinu i podatak da su oni uistinu postojali, no zanimljiva je za hvarsku baštinu.

U Ždrilca je vrlo zanimljiv i Škojić od Mlina, koji ovisno o plimi i oseci može biti i poluotok i otok. Ime nije dobio po nekom mlinu ili sličnom mjestu, već po strujanju plime i oseke koje stvara svojevrsni efekt vrtloga i gibanja nalik vodi u mlinu. 

Najveći u sklopu Škojih je Sv. Klement. U povijesnim izvorima nazvan je i Scopulo Sancti Clementi, Veli ili jednostavno Škoj. Bio je naseljen još u antici, o čemu svjedoče ostaci rimske vile u uvali Soline. Od 15.st. pojedini dijelovi otoka daju se Hvaranima u zakup za razne poslove: uzgoj loze, naranči i drugog voća i povrća, ispašu stoke. Također se na ovom škoju pripremala i gorjela paklina za brodove, o čemu svjedoče nazivi uvala Storo palilo i Girje palilo, gdje su se, sudeći prema nazivu, lovile i gire.

Na Sv. Klementu postojalo je nekoliko naselja. Prvo veće naselje nalazilo se u uvali Vinogradišće uz nekoliko kuća u susjednoj uvali Store stone ili Stori stoni. Prvi stalni stanovnici bili su u 17.st. Radutovići sa Visa. Jedan od tih Radutovića u istom stoljeću oženio je djevojku iz obitelji Marčić, današnji Maričić – Banjuš. U austrijskim kartama iz 19.st. Vinogradišće je označeno kao Banjuš. Krajem 19.st. u uvali Vinogradišće stječe posjed obitelj Meneghello, čiji je potomak Eugen Meneghello poč. 20.st. stvorio pravi botanički, egzotični vrt i time na neki način postavio temelje razvoju turizma na škojima i stvaranju slike o njima kao raju na zemlji.

U današnje vrijeme uvala Vinogradišće naziva se Palmižona. No Palmižona je ona uvala prema gradu (sjeveroistoku), gdje je danas marina, a Vinogradišće je ona prema pučini (jugozapadu), koju u daljini štiti Dobri otok.

Sljedeće je stalno naselje bilo Vloka, uz plodno velo polje i uz crkvicu sv. Klementa. Danas je Vloka živa samo ljeti i za vikend, no prije su tu živjele obitelji s Visa i Hvara. U povijesnim knjigama spominju se prezimena Maričić, Bibić, Lučić, Butorović (oni su s Visa), Mengula iz Komiže, Kuzmanić i Matijević.

Treće naselje na Škoj je bilo u Momića poju, na zapadu otoka. Prvi spomen ovog naselja je iz 17.st. kada su tu imali posjed vlastelini Nikolini, a naziva se Mamino poje. Kasnije taj sklop kuća naseljavaju Tomići s Visa, zvani Bebeta ili Bibeta, prema kojem će se kasnije razviti najprije škojorska, a kasnije razni ogranci hvarske obitelji Bibić.

 Ostali Škoji su dva Borovca, s tim da na jednom uopće ne rastu borovi, Planikovac, Baba, Škojić od Vloke, hridi Pločice i Štampedar, Dobri otok, Gojca, Paržanj, Lengva (koja je dobila ime prema lingua-jezik), Travna, Karbun i Veli i Moli Vodnjok.

O Škojima ćemo više u sljedećim nastavcima...