DVA UMIRANJA SVIJETU: TRENTINOVI

 

Na oltaru sv. Petra i Pavla u hvarskoj katedrali, prvome lijevo od ulaza kroz "velo vrota" urezan je potpis Juraj Trentin Karković 9/4/1921. Subota je, možda je dan dontrine  (vjeronauka) i Juretu je dosadno. 

Tek koji dan nakon što je nestašni četrnaestogodišnjak Jure oštrim predmetom urezao svoje ime na stoljetni stup završit će talijanska okupacija grada. Brodovi odlaze, u gotovo filmskoj (moguće izmišljenoj) sceni jedan Foranin prolijeva vodu pred njima i simbolički čisti rivu, na horizontu već se naziru nove nade i snovi, blistava budućnost koja i danas svijetli iz tadašnjih pisanih svjedočanstava. Biskupski ordinarijat poziva na svečanu službu Božju povodom odlaska "okupatorne vlasti", molit će i za kralja Petra, za kraljevinu čije će tek postati dio, posljednji komadić slagalice buduće sreće. 

                                    

 Jure Karković Trentin (1907 - 1930)

 foto je vlasništvo Dine Karković Trentin 

Jure je dijete Trentinovih iz Grode. Možda ga je djetinji nestašluk, ali i glad za nečim neopipljivim, potpuno drugačijim nesvjesno obvezala na traženje posla izvan grada koji se polako ali sigurno budi. Godina je 1930. Jure ima dvadeset jednu godinu. Zajedno s nekoliko sumještana odlazi u Dubrovnik gdje čekaju brod i mogućnost zarade, možda boljeg, no svakako drugačijeg života.

Brodu je ime Daksa.

Početak je siječnja 1930. Nakrcana teretom željezne rude, Daksa ostavlja Dubrovnik, dotiče obale Tunisa, pozdravljaju Gibraltar i upravljuju timun prema Rotterdamu, kamo bi trebali stići za otprilike dva tjedna.

24. siječnja uplovljavaju u Biskajski zaljev, poznat po naglim i nepredvidivim olujama. Dva dana kasnije sve nebo se obrušava na taj dio svijeta golemim valovima i udarima vjetra od 120 čvorova.

Daksa šalje SOS. 13 je sati i 7 minuta. Nedjelja, 26. siječnja 1930. Pola sata nakon toga stiže poruka da je pogibelj prošla, a onda u 15 sati i 19 minuta portugalska obalna postaja prima još jedan SOS sa Dakse. Brod se tada nalazio 11 nautičkih milja sjeverozapadno od španjolske luke Vigo, nadomak rtu Finisterre.

Njih trideset osmoricu Atlantik nikada nije vratio. Tamno, tamno more ispunilo je svaki dah. Od odavde do vječnosti tek je jedan val. Jedan crni, visoki val.

U Trentinovih jedan je požutjeli primjerak novina, jedino svjedočanstvo nesreće koja im je otela sina i brata. Netko je prije 93 godine gorko plakao nad tom slikom prokletog broda, jedinom poveznicom s tolikim ugaslim životima. Među neutješnima bila je i Juretova sestra Marija, koja se udala za Stipeta Bibića – Haloca i odselila u Ameriku. U tragediji Dakse Stipetu su nestala dva brata, kormilari Mate i Nikola. Tako je ruka smrti obuhvatila dvije hvarske obitelji.

Predaja kaže da su baš onaj dan, ili onih trenutaka dok je Atlantik proždirao nove žrtve, žene iz obitelji Trentin popele su se iznad kuće, prema Fortici, i u hladnom siječanjskom zraku osjetile nešto čudno: nekakvo neobično strujanje zvuka, neočekivani pjev koji je dopirao iz daljine, trnce koje su ih istovremeno plašili i tješili. Kasnije, kada su grozne vijesti pristigle do Hvara i pokucale na nekoliko vrata noseći zauvijek promijenjene živote, govorile su da je to bio poziv na nebo, dolazak u krilo Očevo, izron iz tamnih dubina Atlantika. 

Potpis urezan britulinom ne blijedi. Tu je, samo je potrebna tanka zraka sunca da ga pokaže svijetu.

Prozor moje sobe gleda na Juretovu kuću. Ponekad ga vidim, nestašnog mladića koji je samo htio drugačiji svijet.

                   Natpis Trentin Karković / Hvar 9/4/1921 na stupu oltara sv. Petra i Pavla u katedrali 

 

Kuća Trentinovih nalazi se u najpoznatijoj koli Grode, uz stepenice koje vode do Fortice i najljepšeg, suvremenim rječnikom, najinstagramabilnijeg hvarskog pogleda. Šest mjeseci godišnje kola je teško prohodna pa mi Grođani nerijetko koristimo obilazne pravce za svakodnevne rute, jer nas košta vremena i živaca. No ista ta kola je vrlo fotogenična i dostojno ukrašena.

Putnicima i namjernicima kojima nije jedini cilj uspeti se na Forticu za okinuti selfie ili uvijek instagramabilan zalazak sunca ova kola može reći puno toga:

tu je urezana igra trije, jedna od najbolje sačuvanih u gradu, koja desetljećima odolijeva hordama tenisica, gojzerica, šlapa, sandala i japanki sa svih kontinenata. Tu je i veliki željezni prsten (anel) za privezati mula, tovara, ugotu ili konja, ovisno što je tko imao. Ostaci su to prošlosti sa drugačijim vizurama, mirisima i bojama, vrijeme kada se živio punokrvni Mediteran i boravilo se vani, na skalinama i po kolama.

 

U jednoj od donekle sačuvanih gotičkih kuća (danas vl. Bibić-Janco) nalazio se ogromni lavel (kameni umivaonik) i već je gotovo cijelo stoljeće dio južnog gradskog zida i služi kao gradska špina, kao da je oduvijek na tome mjestu. Iz iste kuće, čija se starina otkriva tek pojedincima, predivan je drveni kasetirani strop, koji danas ukrašava tzv. kapetanovu sobu na zapadnom dijelu kata Arsenala, onu koja se razotkriva trima prozorskima otvorima, trima očima na pročelju Arsenala. 

Preko puta Jancotovih dvor je Trentinovih. Nisu imali samo tragično nestale, poput Jureta, već i junake koji su postali neizostavan dio povijesti: tamo je iza visokog zida rođen Nikola. U ljeto 1866. bori se na strani Austrije u Viškome boju i otima neprijateljski barjak. Eno mu slika u svakoj knjizi i tekstu o tome boju.

                     Kola gdje je kuća obitelji Karković Trentin; Else Seifert, 1935. 

 

I još jedna članica fameje Trentin, Zorka, djevojčica koju Bog potapša po ramenu i ona odlazi doslovno deset metara niz kolu, u benediktinski samostan. Umire svijetu u četrnaestoj. Moli i radi dok svijet bukti ratovima, revolucijama i tektonskim promjenama. Sve to zahvaća i grad izvan visokih samostanskih zidova i ta djevojčica iz fameje Trentin, sada suora Skolastika, prvi put u životu vidi neviđeno čudo ljudske moći i razuma, materijaliziranu budućnost.

Automobil.

Ali Skolastika, iako već prava koludrica, za novo vrijeme je još četrnaestogodišnjakinja i pita: Koza zere kvesta bestija? Što jede ova životinja? 

 Dvi Forke koludrice: madre Alojzija (Katica) Budrović (1921-2008) i Skolastika (Zorka) Karković 

foto je vlasništvo Dine Karković Trentin 

Samostanska kronika zapisat će kako je Zorka Karković Nikolina početkom srpnja 1920. godine ušla u samostan benediktinki, vječne zavjete položila je 1928. godine, kada grad kojemu se otela u visoke i neprovidne zidove već ima električnu struju, javne česme, tri odlično opremljena hotela, dobar promet stranaca, ledanu, dječje zabavište i razna kulturna i dobrotvorna društva. Umrla je prvog dana lipnja 1985., približivši se kraju stoljeća koje je donijelo nekoliko kvantnih skokova u njezin grad. Dodaje kronika kako je preminula "u nedjelju Presvetog Trojstva, koje je posebno štovala - osoba posebne molitve i žrtve."

I danas dopiru, poput trnaca što istovremeno plaše i tješe, iz nedokučivih, vječnih obala. 

A ono mekano Š, kako su Forani izgovarali ime koludrice, Školaštika, samo mekše, sa civilizacijom je zauvijek utihnulo.