Atlantik ih nije vratio

Svake godine sredinom travnja cijeli svijet obilježava godišnjicu potonuća jednog od najljepših i najvećih brodova – Titanica. Na svome prvom putovanju udario je u ledenu santu i nestao u hladnim dubinama Atlantika, noseći sa sobom 1500 žrtava. Više od stoljeća zaokuplja maštu pisaca, filmaša i kolekcionara i postao je legenda i opsesija mnogim ljudima.

Ipak, jedan je brodolom načinio duboku, bolnu ranu dalmatinskim mjestima, odnijevši sa sobom 38 duša u modri grob i time dobio naziv hrvatski Titanic. Bio je to teretni brod Daksa, vlasništvo Dubrovačke plovidbe, koji je nestao u dubinama Atlantika 26. siječnja 1930.g. Tragedija je utoliko bila veća jer je iza poginulih ostalo 53 nezbrinute djece i 18 udovica, a mjesta diljem obale bila su zavijena u crno. Ni naš otok nije bio pošteđen. Na Daksi se našlo osam Hvarana, a samo će se njih trojica – samom providnošću i srećom - spasiti.

Izgubljeni u Biskaju

Daksa je izgrađena 1911.g. u Velikoj Britaniji.  Bila je duga 112,4m, a široka 15 m. Mogla je ukrcati 7500 tona tereta, a stapni parni stroj od 2400 KS pokretao ju je brzinom od solidnih 11 čvorova. Svakako je to 1930. g. bio brod kojim se Dubrovačka plovidba mogla ponositi. Uz Daksu, postojala su još dva identična broda, Dubravka i Bosanka. 
Ne znajući da kreću na svoju posljednju plovidbu, Daksa je pod vodstvom mladog dubrovačkog kapetana Vlaha Baletina krenula 8. siječnja 1930. godine iz Vranjica, noseći cement namijenjen tuniskim kupcima. Brod je nakratko svratio u Dubrovnik kako bi popunio zalihe ugljena i bio je to posljednji susret Dakse sa jadranskom obalom. Daksa je, nakrcana teretom željezne rude, isplovila iz tuniske luke La Goulette za Rotterdam 19. siječnja, gdje se očekivala početkom veljače. Plovidbeni put vodio ih je uz španjolsku i portugalsku obalu do Biskajskog zaljeva, odakle bi uplovili u kanal La Manche i nakon nepuna dva tjedna plovidbe stigli u najveću europsku luku Rotterdam.

Kapetan Baletin i njegova mnogo starija i iskusnija posada znali su da na putu moraju proći opasnim i nepredvidivim područjem – Biskajskim zaljevom, koji od davnina slovi među pomorcima kao groblje brodova. U Biskaju su česte oluje i silovite ciklone, te je plovidba ponekad iznimno teška. Prvu jaču oluju Daksa je osjetila 24. siječnja, ali uspjeli su nastaviti plovidbu. Sljedećeg dana je nevrijeme još pojačalo i parobrod se mučno i sporo probijao naprijed. Prema sačuvanim zapisima i brodskim dnevnicima, u nedjelju 26. siječnja sve brodove u Biskaju dočekala je prava apokalipsa - golemi valovi, posve crno nebo, silovita grmljavina i udari vjetra od nevjerojatnih 120 čvorova. Obalne radijske postaje primale su očajničke pozive u pomoć sa brodova kojima u takvome nevremenu nitko nije mogao pomoći. Jedan od tih brodova bio je još jedan brod Dubrovačke plovidbe, Ivo Račić, u čijem brodskom dnevniku stoji: “Za vrijeme jake vijavice jedan jaki val udario je u kormilo…brod je odmah izgubio vladanje i dok je bio pobočno vjetru, otvorilo je more skladište br. 4 i nalilo ga vodom. Videći se u pogibelji i za opći spas, stavlja se stroj svom snagom naprijed, da bi se povratio pravac na more, što je i uspjelo. Utoliko se radi na osiguranju kormila,ali ovi radovi su oteščani i zavlačuju se usred vijavice i jakih valova, koji se prelijevaju preko krme.” Ovaj brod uspio je otkloniti kvar i izvući se iz oluje.
U 13.07 sati telegrafist na Daksi, Anđelko Seidl, odaslao je po nalogu kapetana Baletina prvi SOS, nakon što je jedan golemi val probio pokrov na jednom od skladišta i ono se počelo puniti morem. Taj su poziv primili mnogi brodovi, među njima i spomenuti dubrovački parobrod Ivo Račić, te obalne postaje. No, već u 13.58 sati Seidl šalje poruku kojom opoziva traženje pomoći jer za Daksu navodno više nema pogibelji. A onda U 15.19 sati britanski parobrod Andalusian i jedna portugalska obalna postaja primili su drugi SOS. Brod se tada nalazio 11 nautičkih milja sjeverozapadno od španjolske luke Vigo, nadomak rtu Finisterre. Bio je to posljednji glas sa Dakse. I od tada - tišina.

Nekoliko dana kasnije more je naplavilo na portugalsku obalu nekoliko komada drva, ostatke čamaca i pojaseva za spašavanje, drvene komade zapovjedničkog mosta i pluta za spašavanje sa natpisom “Daksa”, manji drveni brod na kojem je pisalo Dubrovnik i dva neprepoznatljiva tijela. Tada je svima bilo jasno da je brod zauvijek nestao u dubinama i da nema nade da je bilo tko preživio. Najcrniji scenarij se obistinio.

Službeno izvješće navelo je da je glavni uzrok tragedije to što Daksa nije imala zatvorenu i zaštićenu palubu, pa su more i visoki valovi mogli nesmetano preplaviti palubu. Premda je brod bio čvrst i dobre konstrukcije, nevrijeme je uzrokovalo pojačani prodor vode u štive. Vjerojatno je i teret bio nepravilno raspoređen u skladištima, a nije isključena ni mogućnost da je Daksa, želeći se približiti kopnu i možda se usidriti dok oluja ne prođe, udarila u hridi i potonula. Brod već 88 godina leži na dnu tamnog Atlantika i vjerojatno nikada neće do kraja otkriti tajnu svoga potonuća.

Oni koji se nisu vratili

Među 38 nestalih mornara bilo je pet ljudi sa našeg otoka: treći časnik Nikola Kolumbić (rođ. 1902.g. u Sv. Nediji), kormilar Mate Bibić - Haloc (rođ. 1895. u Hvaru, oženjen, otac jednog djeteta), kormilar Nikola Bibić -Haloc (rođ. 1904. u Hvaru), ugljenar (ložač-fogist) Juraj Karković - Trentin (rođ. 1907. u Hvaru) i Juraj Zaninović-Gornji (rođ. 1895.u Velom Grablju).

Sjećanje na ovu tragediju nije izblijedjelo među starijim Hvaranima, kao ni barba Zorkotu Maričiću-Banjušu koji mi je ispričao priču o onima koji su u ovoj tragediji ostali bez svojih najmilijih. U vrijeme kada se dogodila havarija nije imao ni godinu dana, no među Hvaranima se vrlo često spominjala i prepričavala, što je i on često slušao u svojoj mladosti.

Časnik Nikola Kolumbić bio je zaručen s Katicom Carić, učiteljicom iz Svirača, lijepom djevojkom tamne kovrčave kose. Nedugo prije njegovog odlaska na Daksu otkrila je da je trudna i odredili su da će se vjenčati čim se vrati. Teško je zamisliti trenutak kada je saznala da se njezin čovjek neće nikada vratiti. Nekoliko mjeseci kasnije rodila je sina i dobio je ime po ocu kojeg nije nikada upoznao – Nikica. Barba Zorko je ispričao kako je neutješna Katica željela da njezin sin nosi prezime nestalog oca, te je pisala molbu za odobrenje direktno kralju Aleksandru u Beograd. Dječak je dobio očevo prezime i kasnije ga je životni put odveo u Zadar, gdje je postao ugledni profesor na Filozofskom fakultetu i izniman i cijenjeni znanstvenik. Njegova majka nikada se nije udala. Utkala je svu svoju ljubav u malenog Nikicu, najveći dar od čovjeka njezinog života.

Ugljenar Juraj Karković-Trentin bio je najstariji sin u svojoj obitelji. Možda ga je ta činjenica obvezala na traženje posla na brodu i zarađivanje kruha sa sedam kora. Teško je reći kakav je bio životni put mladog Jureta. Zamišljam ga kao nasmijanog, pomalo vragolastog mladića. Jedini njegov trag sačuvan je na mramornom stupu oltara sv. Petra i Pavla u Velu crikvu. Iz inata, šale ili dosade urezao je oštrim predmetom svoj potpis: Juraj Karković Trentin 9/4/1921. Je li to bio, na neki način, njegova naznaka oproštaja sa rodnim gradom? Je li htio pobjeći u svijet iz teškog života male, skučene sredine? U starom ormaru Trentinovih nalazi se pohabani, požutjeli primjerak časopisa Jadranska straža. Datum je ožujak 1930., dva mjeseca nakon tragedije. Netko je izrezao sliku Dakse, posljednje počivalište njihova sina i brata. Netko je prije 88 godina plakao nad tom slikom, grčevito držeći trag hladnog, željeznog groba. Je li to bila Juretova sestra Marija, koja se udala za Stipeta Bibića – Haloca i odselila u Ameriku? U tragediji Dakse Stipetu su nestala dva brata, kormilari Mate i Nikola. Tako je ruka smrti obuhvatila dvije hvarske obitelji.

Zanimljiv je slučaj Grabljanina Jurja Zaninovića. Njegovo se ime ne nalazi na popisu nastradalih, dok u Grablju na nadgrobnom spomeniku piše: potopjen u Biskaju. Članovi njegove obitelji smatraju da je plovio na tuđu matrikulu, što nije bila rijetkost u to doba. Iza sebe je ostavio uplakanu djevojku Mariju Tomičić iz Grablja, koja nakon njegove smrti nikada nije prestala nositi crninu i nikada se nije udala.

 Brodski mačak i košuljica

Tri mornara s našeg otoka - Jure Žbura, Toni Buzolić-Mujo i Ivan Šćepanović iz Sv. Nedije- izbjegli su havariju Dakse, jer nisu otišli na posljednje, kobno putovanje.

Sasvim slučajno sam pronašla u rukopisu barba Cviteta Butorovića (1909.-1993.) zapis kako su se spasili mornari Žbura i Buzolić. Barba Cvite je pisao o tragediji Dakse, koja je izazvala veliko zanimanje i sućut među Hvaranima, te se dio te priče prepričavao i ovako:

“…Među hvarskim mornarima nalazio se je i Sime Zbura, ali već kao starija osoba, i u navigaciji naslušao se svakih priča, i stojeći kod barkariza za dolazak u brod, i primjeti broskog mačka gdje se iskrcava iz broda na kraj, mozda mu je trebala druzica, koja na brodu nije postojala, ali kod starijih mornara postoji uvjerenje, da kad mačka napusti brod, da se brodu ne pise nista dobro. On to ispriča Tonetu Mujotu što je vidio, jer su oboje na brodu bili ložači, a i stariji od ostalih Hvarana na brodu. Oni dojdu do zaključka, da se odmah iskrcaju iz broda. Oni dobiju svoje isprave, i vrate se u Rijeku i iz nje vrate svojim kućama u Hvar. I zahvaljujuć ovom slučaju ovog mačka, oni ostanu zivi.”

Među Hvaranima se također prepričavalo da je Toni Buzolić zakasnio na ukrcaj – i tako se spasio- jer se večer prije napio. Također se prepričavalo da je Šime Žbura rekao Juretu Trentinu: “Ma ca greš na oti stori brod?”, ali ga mladi Trentin, željan vidjeti i doživjeti svijet, nije poslušao.

Treći koji se spasio, Ivan Šćepanović iz Sv. Nedije, imao je 18 godina kada ga je na Daksu pozvao njegov rođak Nikola Kolumbić, treći časnik nastradalog broda. Na dan kada je Daksa iz Vranjica doplovila u dubrovačku luku, Ivan se nije odazvao pozivu na ukrcaj. Skrivao se po dubrovačkim ulicama dok brod nije otplovio. Kasnije je izučio za mesara i vratio se na svoj otok. Za mladog Ivana su govorili da je rođen u košujicu (tanka mrežica koja prekriva kožu novorođenog djeteta) i da se ona trebala čuvati cijeli život uza se, poput nekog talismana. Nekim čudom – ili providnošću – spasila ga je od havarije Dakse i kasnije u vihoru II. svjetskog rata.

Svako dalmatinsko mjesto koje je izgubilo nekog svog u tragediji Dakse ima svoju priču. Ovo je pokušaj prepričavanja naše, otočke priče i sjećanje na petoricu mornara koji su prije 88 godina ostavili život u tamnom, modrom atlantskom grobu.

Voda raste! Ispunjava svaki kutić, dere, vuče, tjera i siše i pritiska….a tada je brod savladan. I brod nestaje u moru. Gore na mostu stojiš ti, kapetane moj, mirno, čvrsto i ozbiljno. Posve daleko jeca harmonika: Pripremite se, pripremite se, sad plovimo u vječnost – Bog neka bude s nama!”

Iskreno i od srca zahvaljujem svima koji su mi pomogli u stvaranju ovog teksta: barba Zorkotu Maričiću-Banjušu, gđi Lini Miličić, barba Ivotu Zaninoviću-Zani, Dinkotu Kovačeviću (Krajević-Trentin), Draženu Butoroviću-Babotu i ekipi na Free For radiju.

Korišteni su podaci iz feljtona Marijana Žuvića "Daksa - hrvatski Titanic", objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 17. siječnja 2000.g. 

Objavljeno u listu "Kruvenica" 2012.g.