JOLANDA IZ ANTIČKE TRAGEDIJE ILI HVARSKE SMRTI NA PULSKOJ VERGAROLI

 Proganjaš me više od pola godine. Poznajem tvoj kraj, no ne znam što je sve vodilo do tvoga kraja, ne znam ni kako se sastavljao život poslije. Naše vrijeme stvara krhotine ni iz čega, čak i od pijeska među prstima, neki naše društvo nazivaju "snowflake generacijom", generacijom snježnih pahuljica koje se rastapaju već na svaki prizvuk nemilosti i stresa. Tvoje vrijeme zatvaralo se šutnjom, neprobojnim oklopima stamenosti i neumornim hodanjem naprijed, dok je iznutra sve vrištalo. Svaka stanica, svaki organ, vrištanje se prenosilo sinapsama i krvlju.

Jesi li ikako naslutila posljednji dan života? Je li ti dan prije ili toga jutra nešto bljesnulo pred očima, kao nagovještaj onoga što će te dočekati u rano poslijepodne?

Hoćeš li mi ikad odgovoriti, Jolanda Marija Gilve?

Začeta si godine gladi 1917. Tvoj otac, Paško, bio je sin Fotiusa, postolara i trgovca iz Grčke, koji je u braku s tvojom nonom Katom r. Bracanović dobio i novo ime - Stjepan. Prešao je na rimokatoličku vjeru, iako je Bog u Grčkoj i u Hvaru isti, dalek i nedokučiv, čudesno milostan i kad nismo zaslužili. Tvoja majka Ana r. Grabajčić, prezime davno izumrlo, rodila vas je osmero. Rođena si 15. ožujka 1918. Te, posljednje godine rata rođeno vas je dvadeset osmero djece u našem gradu. Jedna si od šesnaestero sretnika koje će dočekati odraslu dob, uz čije ime neće - još - stajati sablasni, pretužni crni križić.

Ne znam puno o tvome djetinjstvu. Iz šturih zapisa vidim da nisi bila među najboljim učenicima. No ocjene nisu mjerilo znanja. Ne znam ni kako izgledaš. Zamišljam te zaigranu i veselu, vrckastu. Zamišljam tvoj život u gradu koji se budi u plimi novog vala turizma, gdje gledaš europska fina, po mjeri skrojena odijela, prve taktove jazza na Bonju, miris pečena mesa iz hotela, brektaje ranih vanbrodskih motora što vode goste u Milnu ili u Palmižanu, Lođu osvijetljenu stotinama žarulja za rođendan kralju, sukobi i svađe dviju političkih opcija....

...ali ti, Jolanda Marija Gilve, ne biraš život u Hvaru.

Dva dana po Božiću 1937. udaješ se za Ivana Mardešića. Iako to prezime je teško danas naći u gradu, tada su bili gotovo starosjedioci. Njegove dvije mlađe sestre Kate i Marija živjele su u Puli. Tako i vas dvoje odabirete živjeti u tome gradu.

Do sudbonosnog dana tvoj suprug Ivan Mardešić mijenja ime.

Sada je Giovanni Maresi.

Kraj najkrvavijeg rata u tvome stoljeću dočekala si s troje djece. Zovu se Franco, Graziella i Marina. Pula je nakon rata duboko podijeljeni grad. Neki će reći da je tako i danas, no ne mogu ti reći. Ne znam kako ti je bilo živjeti u raspolovljenom gradu, jugoslavenskoj Puli i talijanskoj Poli. No znam da 18. kolovoza 1946. oblačiš Franca, Graziellu i Marinu, vjerojatno se vrpolje i zanovijetaju kao sva djeca, i obećavaš im da će vidjeti jedrilice, kao što si ih gledala u Hvaru, bijele velove pod modrinom neba.

Nedjelja je.

Spomenik dijelu stradalih na pulskoj plaži Vergarola

Plažu zovu Vergarola. Nije to pravo kupalište, više improvizorno mjesto za brčkanje i skroman ručak pod borovima, nešto kao kad bismo mi u tvome gradu išli plivati na žalo u Križnoj luci, koje ni u tvoje vrijeme nije služilo za kupanje. Na Vergaroli ogromne su mine zaostale od rata. Nakon silnog klanja, koga je to više briga? Danas su atrakcija jedrilice, a kolovoško sunce ipak je milostivo, za razliku od našeg vremena.

Postoji samo jedna, slučajno zabilježena fotografija eksplozije i gustog dima koji je sukljao pedesetak metara uvis. Možda si u tom trenutku vadila komad kruha iz torbe, možda si govorila djeci da ne idu duboko u more.

Znam samo da si u posljednjoj sekundi života gledala gdje su Franco, Graziella i Marina, dok se nebo pretvaralo u krvavu kašu.

Identificirani ste među prvima. Sve četvoro. Tijela su vam sačuvana, u vječnom snu ste zajedno.

Naknadno među žrtvama pronalazim ime Caterine Maresi, stare 37 godina. Podudara se sa mršavim spisima. Sestra tvoga muža, Forka Kate Mardešić nastradala je s vama.

Jolanda, ne znam u koga uperiti prst za vaš posljednji dan. Volimo upirati prstom, umjesto oplakivati u miru.

Tri dana kasnije u talijanskim novinama L'arena di Pola i Il nostro giornale objavljene su osmrtnice s vašim imenima. Pokopani ste u zajedničkoj grobnici. Vergarola do danas opsjeda mnoge. I danas je bolna rana istarskoga grada.

Osmrtnica objavljena u novinama L'arena di Pola 21. kolovoza,

tri dana nakon tragedije

Giovanni Maresi, tvoj muž i otac tvoje djece, nijem je od boli. No zaslužuje još jednu šansu. U dobi od 50 godina, u svibnju 1957. ženi se Ružom Racan iz Svetvinčenta.

Voljela bih ti reći što je bilo s njim. U Svetvičentu mi se nitko nije javljao na telefon, niti odgovorio na mail. Nadam se, a znam da bi i ti to voljela, da je uspio biti sretan.

Spavaj mirno, Jolanda. Poljubi Franca, Graziellu i Marinu.

Nadam se da mi ne zamjeraš što sam te nakratko otela zaboravu.