U potrazi za prvom hvarskom fotografijom

Prebiranje po starim razglednicama i fotografijama našeg grada prirodno nameće pitanje: kada je Hvar prvi put ovjekovječen fotoaparatom? Koja je fotografija najstarija, prva, koji je motiv bio bitan oku promatrača?

Iako je Hvar prikazan na brojnim vedutama i detaljnim crtežima od 1486.g. nadalje, izum fotografije početkom 19. stoljeća - mogućnost hvatanja objektivne realnosti i njezino čuvanje na staklenim pločama - postao je istovremeno i divljenje i prijetnja ondašnjemu svijetu.

Za naš prostor tek će kraj 19. stoljeća biti presudan u postupnom usvajanju novog medija i polaganom istiskivanju slike, crteža, umjetničkog djela u prikazu svijeta i zamjenjivanju fotografijom. Prva razglednica grada Hvara, objavljena 1898., još je uvijek crtačka, grafička forma, s uspješno prikazanom panoramom mjesta promatranom iz Škojih i manjom sličicom Lođe i sklopa Kneževog dvora koji je već u tom trenutku zauvijek nestao, a s njime i jedan gradski mikrokozmos. Na tom je mjestu 1899.g. otvoren prvi pravi hvarski hotel koji je nosio ime po ondašnjoj prvoj dami Monarhije, carici Elizabeti. Omiljena, ali ćudljiva Sissi neće dočekati kraj godine u kojoj je prva hvarska razglednica ugledala svjetlo dana - 10. rujna ju je u Genevi ubio talijanski anarhist Luigi Lucheni, probovši je oštrom turpijicom.

Ovdje ćemo za ovaj put napustiti priču o nesretnoj kaiserin Elizabeth. Pomaknut ćemo se desetak metara zapadnije od hotela njezinog imena, na kat kuće Ivanić, odakle je, prema mišljenju povjesničara, Antun Jelaska stvorio prvu fotografiju grada Hvara.

Možda i prve dvije, no o tome ćemo malo kasnije.

                  Prva razglednica grada Hvara; preuzeto sa secrethvar.com 

Antun Jelaska, ili Antonio Jellasca, kakav mu je bio potpis na kartonskoj poleđini njegovih fotografija, značajno je ime početaka hrvatske fotografije. Rođen je 1825.g. u Dubrovniku, a umro 1892. U rodnom je gradu 1850-ih otvorio atelier i desetak godina kasnije proširio je obrt u Kotoru, budući da je obnašao dužnost crnogorskog dvorskog fotografa od 1867. do 1870.g.  Radio je zajedno sa svojim zetom Carlom Weberom, koji je kasnije nastavio njegov rad. Jellasca je poznat po pejzažima i portretima osoba u raskošnim i manje raskošnim nošnjama, pomno namještenih za snimanje, najčešće smještenih u interijer, ispred velikih kartonskih kulisa s prikazima koji su imitirale vanjski prostor.

U sunčano i mirno poslijepodne između 1862. i 1866., kada povjesničari datiraju ovaj važan trenutak gradske povijesti, Antun Jelaska je na prozorskom pragu kuće Ivanić ovjekovječio istočnu hvarsku obalu, tada zvanu Riva del borgo ili riva marina.

More je „kako uje“, što se može pripisati dugotrajnoj ekspoziciji. U prednjem planu, u brodu pred Arsenalom, prvi je Foranin ovjekovječen na izumu budućnosti. Tko je on bio, sa sigurnošću ne možemo reći. Posve subjektivno pretpostavljam da je riječ o članu curme, ribarske družine velikog i slavnog Novaka Bonaporteta, kasnijeg osvajača Mediterana i pravog revolucionara u načinu prerade i soljenja ribe, koji nije dobio nadimak po veličanstvenom vojskovođi, već po rečenici „buona parte“ - „svakome dajem dobar dio“, misleći na ribarski ulov. Riva je na „cik-cak“, na kolino, niže razine nego danas. Nedaleko njezine obale već od 1838.g. pristaju putnički parobrodi tršćanskog Lloyda, prenose ljude i robu. Dvokatnica bez krova južno od Arsenala je kuća Vidali, nekadašnje skladište državne soli (zvana gabela). Manja kuća s lučnim otvorom i krovom na četiri vode je mesnica-klaonica (macel), srušena 1875.g. prije dolaska cara Franje Josipa u Hvar. Nova zgrada macela izgrađena je u tada pustoj uvali Križna luka 1887.g. Na stari macel pred Arsenalom podsjeća tek veliki kamen na samoj obali, gdje su i danas vidljivi tragovi noževa koji su u smrt slali mnoge životinje i njihovom krvi onečišćivali porat.

Na rivi se suše mreže, malo dalje, pred kućom Desecco-Ismaelli odjeća i plahte. Na mjestu te kuće, nekadašnje bolnice, sada je hotel Riva. U daljini se uznosito drži Baterija, sada izgubljena pod teretom raslinja, kamenja, nemara i zaborava.

Možda je u ovom trenutku, ili prije, Jelaska okrenuo glomazni fotoaparat prema istoku i ovjekovječio maleni dio Pjace, Burak, Glavicu i Svetu Mikulu. Jasno se na golotinji brda ističe mlin i ruševni, od 1787.g. napušteni sklop augustinskog samostana sv. Nikole, na čijem će mjestu 1849. započeti prenamjena prostora u gradsko groblje, cimiterij, posljednje počivalište tolikih nam bliskih i daljnjih, poznatih i nepoznatih, sudbina sviju nas.

Pažljivi promatrač s lakoćom će prepoznati obrise kuća na Glavicu, dio vlastite povijesti.

Ostavljam slobodu pretpostaviti da je ove dvije fotografije stvorio isti čovjek, Antun Jelaska, možda istog dana. Između rubova nekoliko je metara razlike, granica daleko od preciznosti kakvu tek ima čovjek 21. stoljeća uz pomoć pametnih telefona. Arsenal nije u „škvaru“, nedostaju stepenice od belvedera do rive.

Ostavljam slobodu misliti da je ovo prva fotografija našeg grada, sastavljena od dvije manje prve fotografije. Vrijeme uhvaćeno prije 150 godina, ostavljeno nama u dalekoj budućnosti.