150 godina modernog turizma u Hvaru: izgradnja lječilišnog hotela

Prvi pravi hvarski hotel Palace već je više od stoljeća jedno od središnjih točaka našeg grada i prostor u žiži brojnih diskusija, ideja, planova i - skandala. S mišlju o rekonstrukciji kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci, tema ovog posta bit će kratka povijest ideje i izgradnje lječilišnog hotela carice Elizabete. 

Kroz tekst će nas na trenutke voditi osoba koja je našoj generaciji ostavila vrijedan zapis o projektu koji je sredinom 1880-ih, odnosno prije više od 130 godina bio infrastrukturni prioritet u ondašnjem Hvaru. Riječ je o britanskom arhitektu Thomasu Grahamu Jacksonu, koji je bio u Hvaru u dva navrata, 1884. i 1885., te svojim putopisom "Dalmatia, Quarnero and Istria" objavljenim dvije godine kasnije dao veliki doprinos poznavanju povijesti i umjetnosti istočne obale Jadrana, posebno Dalmacije. Štoviše, njegovi detaljni i iscrpni opisi i crteži svakog mjesta u kojem je bio poslužili su kasnije kao svojevrsni priručnik i udžbenik za britanske putopisce koji su u kasnijem razdoblju išli njegovim tragom, ali još važnije, njegov je putopis u tri debele knjige odigrao ključnu ulogu u obnovi brojnih dalmatinskih spomenika. U Hrvatskoj je najpoznatiji po tome što je načinio crtež, tj. projekt izgradnje zvonika zadarske katedrale sv. Stošije.

    

Razna istraživanja koja su njemački i austrijski znanstvenici provodili na otoku Hvaru u prvoj polovini 19.st. ukazala su na izvrsnu mikroklimu grada Hvara i njezin pozitivan učinak na oboljele od tada čestih epidemija plućnih bolesti.  Franz Unger, austrijski botaničar, paleontolog i profesor na sveučilištu u Grazu, pokrenuo je inicijativu među hvarskom elitom za osnivanje organizacije koja bi, uz povoljne klimatske uvjete kao temelj, stvorila materijalne, socijalne i ostale uvjete za zimsko lječilište. U tom razdoblju Hvar je prolazio krizne godine, uvjetovane nestankom plave ribe, posebno srdele, jedan od prvih valova bolesti vinove loze i nedovoljnu brigu monarhije za najudaljeniju i najmanje razvijenu regiju. Ova ideja naišla je na plodno tlo . S tom nakanom je osnovano Higijeničko društvo 1868. g., na čelu s hvarskim biskupom Jurjem Dubokovićem, a temeljeno je na dioničarstvu. 

Hig. društvo 1869. kupuje sklop kneževe palače na Pjaci, gdje se u vrijeme Venecije nalazila rezidencija hvarskog kneza - gornju palaču i staru kancelariju u trošnom stanju, okolna dvorišta, dva vrta i površinu pred fasadom. Budući da je to s pravne strane odobreno tek 1881., uzimamo tu godinu kao datum konačne prodaje. Društvo je također dobilo lođu na korištenje,  koja je nakon propasti Venecije služila kao kasarna i skladište, no pod uvjetom da je obnovi na vlastiti trošak, bez mogućnosti povrata sredstava i bez mijenjanja arhitektonskog izgleda. Najprije su započeli s obnovom Lođe, naručuju inventar iz Trsta, i otvaraju u njoj Kursalon, odnosno u to vrijeme jedini gradski prostor za sastajanje, druženje, čitanje novina, društvene igre i piće.

                   Unutrašnjost Kursalona, početak 20.st., pogled prema zapadnoj strani

U listopadu 1868. otvoren je prvi provizorni hotel u kući Duboković/Samohod na Pjaci, no nepovoljno poslovanje, neplaćanje dionica, ulaganja,  i sam položaj hotela, okrenut prema sjeveru i uglavnom prazan doveli su do zatvaranja 1872.g. i premještanja na sunčanije i toplije mjesto, tzv. crvenu kuću na Fabrici i po privatnim kućama.

I Thomas Graham Jackson je zajedno sa suprugom Alice , kao i mnogi njegovi suvremenici, smještaj pronašao u privatnoj kući, vlasnika krčmara Luke Guglielmija u tada glavnoj gradskoj ulici Burak, paralelnoj s istočnom obalom. Doznajemo nešto više o jednostavnom, no udobnom smještaju i jelovniku koji je i dan danas tipični hvarski nedjeljni/blagdanski ručak: lešo, kuhana govedina i „juha“ od rajčica, odnosno šolša od pomidora, što mu se nije pretjerano svidjelo. Moguće je vidjeti odnos domaćina prema gostu: domaćin prima ovog, konkretnog gosta u svoj dom i život, gost ima uvid u ono čime se domaćin bavi - pod stropom na tavanu suše se grozdovi za prošek, „jasan kao oko“, za što Jackson smatra da je više liker nego vino, jako i slatko piće koje često izaziva giht.

Upravo je nedostatak boljeg smještaja, time i privlačenje gostiju u Hvar i stvaranje boljeg i kvalitetnijeg materijalnog i društvenog života bio lokalni prioritet u vrijeme kada je Jackson posjetio ovaj grad, 1884. i 1885.g..

Spomenuli smo da je prvi hotel na Pjaci bio provizorno rješenje. Zbog toga je Higijeničko društvo odlučilo izgraditi pravi lječilišni hotel. Prvotna lokacija trebala je biti pusta uvala Babina lucica, desetak minuta pješice od središta grada (na kraju je tamo izgrađen najveći hvarski hotel Amfora tek 1971.), no problem su bila novčana sredstva.

Nacrt budućeg lječilišnog hotela povjeren je bečkom arhitektu Bernardu Schwartzu, koji ga je završio 1880. Hotel je zamišljen u neorenesansnom stilu, s prizemljem i dva kata i visokim prozorima.

Schwartz je uklopio Lođu u novi kompleks hotela, a po planu trebalo je srušiti dvije zgrade Kneževe palače, sjevernu u potpunosti i južnu, na čijem je mjestu predviđen vrt.

                              Bernard Schwartz: projekt hotela carice Elizabete

U sačuvanim i objavljenim putopisima 1880-ih godina primjećuje se prioritet izgradnje lječilišnog hotela. Godine 1883.g. austrijski časnik Amand Schweiger - Lerchenfeld u knjizi Jadran, zemlje i brodarstvo na području Jadranskog mora, piše: „Stručnjaci su već odavno konstatirali da su ispunjeni osnovni uvjeti za klimatsko lječilište. Prof. Franz Unger iz Graza prvi je ostvario ideju o osnivanju lječilišta. Pretvorio je lođu u lječilište, i tako je počelo. Čini se da nedostaje snage da se napravi više od potrebnog prvog koraka. Dosad je manjkalo potrebne reklame. Čarobnom raju to treba da bi postao poznat u širim krugovima“. Godine 1885. njemački slikar Carl Haeberlin u knjizi Uber land und Meer zapisuje: „Ne treba trošiti riječi na uvjeravanje da Hvar ima mogućnosti postati klimatsko lječilište za bolesne na plućima i škrofulozne, nakon što su se ljudi kao dvorski savjetnici prof. von Unger i drugi založili s oduševljenjem za ideju da Hvar postane europsko lječilište u spomenutom smislu. Što našem budućem lječilištu i kupalištu za sada nedostaje u komforu, nadoknađuje priroda slikovitim prizorima“.

 I Jacksonu su pokazali projekt budućeg hotela, no on se prvi među suvremenicima javno usprotivio rušenju sklopa Kneževe palače i izgradnji lječilišnog hotela: „U isto vrijeme moramo protestirati protiv smišljenog vandalizma koji se sastoji u uklanjanju dviju od triju kula odmah do Lođe, rada arhitekta Sanmichelija (izvori kao potencijalne arhitekte spominju njega i Tripuna Bokanića), a umjesto njih da se sagradi ogromna vulgarna građevina kao baraka, za koju će očigledno divna lođa služiti kao trijem, čime bi bila svedena na beznačajnost. Neukusniji i barbarskiji plan nikad ranije nije bio stavljen na papir, te se možemo samo nadati da će dobar ukus Hvarana učiniti da se to spriječi.“ Tim riječima nade i završava Jacksonov upis o otoku i gradu Hvaru.

Nisu svi Hvarani blagonaklono gledali na mijenjanje gradske vizure. Među protivnicima, iako sa nekoliko desetljeća razlike, bili su Thomas Graham Jackson i V. Boglić

Nakratko se činilo da su Hvarani poslušali Jacksona. Sam Schwartzov projekt bio je prihvaćen, no u dvama tlocrtima gdje su žutom bojom označeni dijelovi zgrade predviđeni za rušenje, na južnoj kuli, tzv. cancelleriji vecchiji piše kako se misli sačuvati. Sačuvan je zapisnik sjednice Higijeničkog društva na kojoj je predstavljen prijedlog njezine buduće namjene: trebala je biti ulaz u novi hotel umjesto stepeništa koje je Schwartz zamislio, na katu preurediti prostorije koje bi koristilo društvo Kursalon, skinuti krov i projektirati terasu identičnu onoj na Lođi, te očistiti i popraviti pročelje. Južna kula bila bi aneks novog lječilišnog hotela. Međutim, iz arhiva se primjećuje kako je hvarska općina htjela angažirati arhitekta za izradu nacrta uređenja južne kule. Središnje povjerenstvo posredno pismom don Frane Bulića, poznatog arheologa i povjesničara, odgovara kako ne može pristati na taj zahtjev jer „nema raspoloživih sila“, te smatraju da bi nacrt trebala napraviti uprava sanatorija, odnosno Higijeničko društvo.

Prvi trag Jacksonove ostavštine nakon njegova odlaska vidljiv je u djelovanju austrijskog konzervatora Aloisa Hausera, zaduženog za obnovu dalmatinskih spomenika, i don Frane Bulića. Hvarski načelnik je 1894.g. zamolio don Franu Bulića neka pozove Aloisa Hausera u Hvar kako bi pomogao oko restauracije lođe. Bulić je obavijestio Središnje povjerenstvo zaduženo za obnovu spomenika, te Hauser dolazi 1895. Izvještaj govori o popravcima koje je potrebno učiniti. Općina je obećala sačuvati zgradu Lođe. Rekonstrukcija i obnova Lođe započela je tek 1903.g. 

Lođa i sklop Kneževe palače oko 1868.: srušeni zbog izgradnje hotela carice Elizabete

Hvarski gradonačelnik također je zamolio don Franu Bulića neka pozove Hausera u Hvar kako bi se uvjerio o lošem i trošnom stanju lođe. Bulić je odgovorio da je Hauser prezauzet. Godinu prije smrti, 1895., Hauser dolazi u Hvar, izvršio je mjerenja i utvrdio kako je potrebno izvršiti popravak unutrašnjosti i vanjskog dijela, zamijeniti oštećene dijelove. Bilo je bitno sačuvati Lođu i kulu-toranj sa satom. Općina je također obećala kako će nastojati sačuvati sklad bez narušavanja slike starog spomenika.

U arhivu Higijeničkog društva ne nalazimo pouzdan dokaz i razlog zbog čega su porušene dvije kule Kneževe palače. Najprije je 1900. srušena gornja, sjeverna kula, već dotrajala, od koje su ostali samo vanjski zidovi, a njezinim ostacima nasuta je istočna, nova obala.

Otprilike u isto vrijeme, od 1895. do 1903. građena je nova zgrada benediktinskog samostana, čime je, zajedno s konačno realiziranim hotelom carice Elizabete, nepovratno izmijenjena vizura Hvara monumentalnim kubičnim horizontalnim volumenima koji su više nalikovali na vojarne, kasarne. Hvarani su vremenom navikli na te vizure, no razumljiv je šok prijelaza u novo stoljeće. Zanimljiva je rečenica V. Boglića iz 1917. u kojoj se osvrće na nove volumene koji su na neki način uveli grad Hvar u 20. stoljeće: "Kontrast što ga pravi Loža i Sat-kula s novom kasarnom sa svakog je stajališta pregorak". 

Hotel je započet s gradnjom 1896. i građen je u dvije faze. Zapadni je dio hotela bio dovršen i otvoren na jesen 1899., a istočni 1903. g.; za dovršetak je car «Franz-Josef» darovao 50 000 fiorina 1900. g.

G. 1899. otvoren je zapadni dio hotela; južna kula, sredinom 19.st. u službi pomoćne prostorije Kursalona, konačno je srušena 1903.g. 

No Prvi svjetski rat stvara veliku pauzu  Nakon propasti Higijeničkog društva 1922.g., hotel Palace postaje privatno vlasništvo. Već 1926.g. vlasnik Milan Čanak u novinama oglašava prodaju hotela. Nakon II. svj. rata pripada Gradu Hvaru, a od 2006.g. je u vlasništvu lokalne hotelske tvrtke. Povodom 150. obljetnice organiziranog turizma hotelska kuća Sunčani Hvar odlučila je započeti projekt obnove i rekonstrukcije hotela.

                      Novinski oglas o prodaji hotela Palace, 1926. g. 

U svibnju prošle godine su provedena arheološka istraživanja koja su na sjeverozapadnom zidu južne kule otkrila topovske otvore iz 16.st. Sondiranjem su otkrivena čak četiri povijesna sloja, kulturne cjeline, od željeznog doba, preko antike do srednjeg vijeka. Nakon arheoloških istraživanja dogovorit će se način prezentacije. Jedan od prijedloga predviđa ulaz u hotel u razini šetnice / prilaza kroz novootkriveno ziđe i temelje južne kule. Vezano za otkrivenu poziciju  izvest će se dijelovi postojećeg zida na zapadnoj i južnoj strani do visine od metra i pol, a istočni i sjeverni zid zadržali bi se kao naznaka u podu. Parterni ulaz u hotel planiran je kroz prolaz replike južnog zida.

 Nacrt hotela Palace Elizabeth čije je otvorenje planirano za 2019.g. (hvala ing.arh. Iti Pavičić na ustupljenom nacrtu)