For do Portugala!

Hvarsko brodarstvo je u 19.st. imalo oko 40 brodova na jedra koji su plovili između Jadrana i Levanta, odnosno do Grčke. To su bili brodovi na jedra, koje su u tom razdoblju počeli potiskivati parobrodi. Hvar nikada nije imao jaku flotu kao, primjerice, Boka Kotorska, Dubrovnik ili Lošinj, no postojali su brodari-trgovci koji su trgovali u Italiji ili Grčkoj.

U razdoblju kada počinje naša priča, 1850 – ih, u moru oko Hvara i Visa nestalo je srdele, koja je bila jedna od glavnih izvora prihoda Hvarana. Nisu neobični takvi periodi nestašice srdele, no za tadašnje hvarske ribare, a time i cijelu lokalnu zajednicu, taj je period bio gotovo poguban.

                          Sušenje mreža u tada pustoj Križnoj luci, početak 20.st. 

A onda je ribar Tomažo Novak Bonaparte napravio neobičan podvig. Taj Bonaparte nije dobio ime po slavnom vojskovođi Napoleonu, nego je to bio obiteljski nadimak, jer Novaka ima u Hvaru "milijardu" i jedino su se razlikovali po nadimcima. Dakle, priča kaže da je djed tog Bonaparte Novaka zaslužio porodični nadimak dijeleći ribu među članovima posade broda.  Zvali su ga Bonaparte jer je davao "bona parte" – dobar dio.

                                           Forski ribari na Fabriku, oko 1930. 

Što je učinio Tomažo Bonaparte Novak, unuk tog prvog hvarskog Bonaparte, da ga povijest i danas pamti? 1860.g., usred nestašice srdela u Jadranu, koja je, kako smo spomenuli, pogodila Hvarane, doplovio je u grčku luku Patras kako bi prodao barile soljene ribe. Tamo u luci je od posade jednog sicilijanskog broda čuo da između Sicilije i Afrike postoji neki otok Lampedusa, koji obiluje plavom ribom, ali je skoro nitko ne lovi. Tomažo je donio odluku da će sljedećeg proljeća krenuti u ta nepoznata mora. Tijekom zime je popravio brod, nabavio dosta praznih barila za srdele i čak se zadužio. Iz današnje perspektive, za tadašnje vrijeme bio je vrlo odlučan i uporan čovjek, jer je tu odluku donio u dobi od 46 godina. Kada je u proljeće 1861. odlučio krenuti na taj dalek put, na brodu je imao 7,8 članova posade. Kapetan duge plovidbe Luka Dančević, rodom iz Jelse, koji je istraživao i pisao o ovoj temi, pretpostavlja da su se među posadom našli Tomažev sin Dominik (Menego), koji je završio nautičku školu i Prosper Maričić Banjuš. Njihov brod nazvan je Mose, i po vrsti je bio pelig. To je bio brod sa dva jedra, dužine 20 i širine 8 metara. Nije bio prikladan za tako dalek put na Sredozemlje. No, ipak su krenuli, ispraćeni plačem ukućana i žaljenjem Hvarana, koji su ih opisali kao one koji se neće vratiti sa tog puta.

Nije bilo lako pronaći otok Lampedusu. Taj otok velik je kao pola naše Šolte, a dobio je ime po čestim sijevanjima (lampo na talijanskom jeziku znači munja). Nakon dva tjedna plovidbe, krajem travnja 1861.g., Tomažo i posada su sretno doplovili na Lampedusu. Zanimljivo, Lampedužani su srdačno dočekali Hvarane. Odmah su se dogovorili o ribolovu, soljenju ribe i cijenama.

Lampedužani, kojih je tada bilo 700 i koji su bili uglavnom siromašni ribari, bili su zadovoljni da je došao netko tko je imao interesa za ribolov.

                                                       Ribari s otoka Lampeduse

Za dva mjeseca Tomažo je napunio 300 barila srdela i vratio se u Hvar punoga broda. Kažu da se toga dana na hvarskoj rivi našao grčki jedrenjak koji je odmah otkupio svu ribu. Za ovaj pothvat čulo se po otoku i vremenom se stvorila prava otočka flota koja će sljedećih pola stoljeća krenuti i do sjeverne Afrike i do Portugala.

Tradiciju su nastavili Tomažova braća Juraj i Vicko Novak – Bonaparte. Pridružili su se i Starograjani i Jelšani. Starogrojski jedrenjak Giuseppe secondo imao je brodski dnevnik koji je sačuvan do danas. Iz njega možemo saznati sve radosti i teškoće sredozemnih pothvata.

Hvarski brodovi su lovili ribu po Sredozemlju tijekom 5. i 6.mjeseca, te bi se dogovorili sa lokalnim stanovništvom za sljedeću godinu. Riba se lovila tzv. mrežama vojgama, koje su se mogle spustiti na veće dubine. Lovilo bi se i po noći. A kad bi ulov bio gotov, riba se vagala i odmah solila.

Brodski dnevnici daju naslutiti kako su hvarski ribari živjeli. Strahovali su od epidemija kuge i kolere koje su tada bile česte u sredozemnim lukama. U tim slučajevima nazivali su sebe bijednicima i nesretnicima, a trebali su lutati do karantena, pomiriti se sa pokvarenim teretom i prodajom ribe u bescijenje. Kretanje ljudi po palubi za jakog nevremena moglo se obavljati samo uz pomoć rastegnutih konopa. I barili su se mogli lako otkotrljati u more, pa ih se trebalo pribijati za palubu i dodavati salamuru da se riba ne pokvari. Hvarani su ipak bili vješti moreplovci, jer u 50 godina ekspedicija na Sredozemlju niti jedan brod nije bio oštećen ni potopljen.

                           Vicenzo (Vicko) Novak i obitelj, oko 1880. (fotografija je obrnuta)

Oko 1870., deset godina nakon što je Tomažo Novak prvi lovio ribu u Sredozemlju, ribolov se proširio na sjever Afrike, u tunišku luku Mahdiju. Ulov je bio odličan, a srdela se nije kvarila kad je bila posoljena, tako da se trgovina širila u cijelom Sredozemlju – po talijanskim i grčkim lukama, čak i do Crnog mora. U Mahdiji se znalo naći i sedam hvarskih brodova, a neke obitelji su se tamo i preselile. Tako se Tomažev nećak Nikola doselio u Mahdiju, oženio se Francuskinjom i s njom imao 8 djece. Nije poznato jesu li i oni naslijedili očev posao.

Tomažotov brat Vicko imao je sina Jurja, kojeg je poslao u Portugal da izvidi situaciju. Juraj je javio ocu da ribolov u Portugalu traje cijele godine i srdele su se tamo koristile za proizvodnju ribljeg ulja. Portugalci nisu poznavali soljenje ribe kao Hvarani. Kada su Vicko i Juraj vidjeli pogodnost luka na jugu i jugozapadu Portugala, otvorili su solione ribe u Lagosu, Portimau i Olhau. Štoviše, naučili su Portugalce soliti ribu. Posao je cvjetao, a dva člana obitelji Novak-Bonaparte su se tamo i oženili. Njihova djeca su živjela u raznim dijelovima svijeta, i danas su još živi njihovi praunuci.

                                 Priprema za soljenje ribe na hvarskoj rivi, 1927. 

Pomorske veze Hvarana sa Lampedusom, sjevernom Afrikom i Portugalom trajale su do 1905., kada su parobrodi u potpunosti preuzeli prevlast. A i srdela se polako vratila u Jadran.

Ovaj tekst samo je kratki pokušaj prisjećanja na slavne hvarske ribarske ekspedicije. Hvarani su bili među najboljim izvoznicima slane ribe na Sredozemlju i danas Portugal i Španjolska mogu zahvaliti obitelji Bonaparte jer ih je naučila soliti ribu.

Danas, kao i u vrijeme Tomažota Bonaporteta, situacija u ribarstvu nije bajna. No nadamo se da će i današnji ribari imati barem dio odlučnosti, upornosti i hrabrosti kao Tomažo prije 150 godina.