Znamo kako je počeo turizam na našem otoku, ne znamo kako će završiti

Prije stoljeća i pol, 15. svibnja 1868.g. osnovano je Higijeničko društvo u Hvaru, prvo organizirano turističko društvo u Austro-Ugarskoj monarhiji. Devet predstavnika tadašnje hvarske elite, na čelu s biskupom Jurjem  Dubokovićem, pokrenulo je povijesni i civilizacijski zamah kojem je prvenstveni cilj bio poboljšanje kvalitete života lokalnog stanovništva i gospodarske slike Hvara pomoću zimskog, lječilišnog turizma.

Poznato je kako u to vrijeme Monarhija nije pokazala zanimanje za boljitak Dalmacije, time ni Hvara. Osim neizgradnje željezničke pruge sa Splitom, Austrija nije gradila ni ceste na otoku. Posljednje stoljeće venecijanske vladavine, pogotovo nakon preseljenja zimovališta mletačke flote iz Hvara u Kotor 1757.g., postupno je pretvorilo Hvar u obično, neugledno, zanemareno mjesto na istočnoj jadranskoj obali. Kratak bljesak francuske vlasti pustit će korijenje i temelje za tehnički i civilizacijski napredak, no dolaskom Austrije cijela Dalmacija, a time i Hvar, polako postaje nalik usmrđenoj bari u kojoj se ništa ne miče s mjesta. Monarhija nije pokazivala dovoljno brige za najudaljeniju i najmanje razvijenu regiju. U drugoj polovini 19.st. bolesti napadaju lozu u hvarskim vinogradima, a ulov plave ribe, jedna od najvažnijih gospodarskih grana još od vremena Venecije, potpuno je podbacio.

Razna istraživanja koja su u prvoj polovini 19.st. njemački i austrijski znanstvenici provodili po tada egzotičnoj destinaciji Dalmaciji, a time i na otoku Hvaru, ukazala su na izvrsnu mikroklimu našeg grada i njezin pozitivan učinak na oboljele od tada čestih plućnih bolesti.  Franz Unger, austrijski botaničar, paleontolog i profesor na sveučilištu u Grazu, pokrenuo je inicijativu među hvarskom elitom za osnivanje organizacije koja bi, uz povoljne klimatske uvjete kao temelj, stvorila materijalne, socijalne i ostale uvjete za zimsko lječilište. Ova ideja je, u krizom i bezizlaznošću opterećenom Hvaru, naišla na plodno tlo. S tom nakanom je i osnovano Higijeničko društvo, koje je bilo temeljeno na dioničarstvu. Osim Hvarana i pojedinih hvarskih institucija, primjerice udruge „Javna dobrotvornost“, koludrica i općine, dioničari su bili iz Austrije, među kojima se isticao admiral Wilhelm von Tegetthoff, pobjednik iz Viške bitke.

Društvo je odmah nastojalo pridobiti što više dioničara, ali za najveći i glavni projekt, izgradnju lječilišnog hotela, bilo je potrebno tražiti pomoć od samog carskog dvora. Tako barun Nopcsa, u caričino ime, 1869. g. odobrava prvu ratu novčane pomoći.

      10. studenog 1869.g., dvorac Godollo, Mađarska, barun Nopcsa u ime carice Elizabete                                   odobrava sponzorstvo izgradnje lječilišnog hotela 

U programu, pretenciozno i ambiciozno intoniranom, gdje smatraju kako Hvar može biti takmac Veneciji i Francuskoj rivijeri, Higijeničko društvo piše kako će smjestiti goste u udobne kuće, biti im na raspolaganju u svakom trenutku i u listopadu će već biti spremno više namještenih kuća. Zbilja, u listopadu 1868.g. otvaraju prvi provizorni hotel u kući biskupove obitelji na glavnom hvarskom trgu Pjaci, sa 13 jednokrevetnih soba. Već sljedeće godine imao je 20 soba, namještaj iz Trsta i osoblje koje je govorilo njemački i talijanski jezik. Društvo je odmah pokrenulo oglašavanje u bečkim novinama, gdje ističu pogodnu klimu za oboljele od plućnih bolesti, pitku vodu kišnicu, dostupnost mjesnog liječnika, agrume, aromatično i egzotično bilje i borove šume, informacije o parobrodskim vezama - spomenimo kako je u rujnu 1868. austrijski Lloyd otvorio dalmatinsko-albansku prugu Trst - Krf. U to vrijeme putovanje iz Trsta u Hvar, uz stajanja u lukama, trajalo je 52 sata.

Zanimljivo je da u prvim oglasima Higijeničko društvo uopće ne spominje kulturno-povijesne spomenike - kojima se danas dičimo -  dijelom iz razloga što ih nisu smatrali bitnima u počecima stvaranja turističke destinacije, a i većina spomenika koje danas smatramo hvarskim obilježjima i dijelom turističke ponude u tom razdoblju bili su zapušteni, neiskorišteni i bez javne funkcije, što se počelo mijenjati na početku 20.st. Spomenimo također da je tadašnja sezona bila od listopada do svibnja, a tijekom ljetnih mjeseci Hvar je bio uglavnom prazan.

    Prvi hvarski hotel (1868. - 1872.) bio je u kući Samohod-Duboković, gdje je danas knjižara

Spomenuli smo da je prvi hotel na Pjaci bio provizorno rješenje. Zbog toga je Higijeničko društvo odlučilo izgraditi pravi lječilišni hotel. Prvotna lokacija trebala je biti pusta uvala Babina lucica, desetak min. pješice od središta grada (na kraju je tamo izgrađen najveći hvarski hotel Amfora cijelo stoljeće kasnije, tek 1971.g), no problem su bila novčana sredstva. Od samog je početka bilo jasno i članovima društva kako bez visoke državne potpore neće ništa biti moguće. Tako na račun obećane pomoći od 60 000 kruna iz prihoda državne lutrije Higijeničko društvo 1869. kupuje sklop kneževe palače na Pjaci, gdje se u vrijeme Venecije nalazila rezidencija hvarskog kneza - gornju palaču i staru kancelariju u trošnom stanju, okolna dvorišta, dva vrta i površinu pred fasadom. Društvo je također dobilo lođu na korištenje,  koja je nakon propasti Venecije služila kao kasarna i skladište, no pod uvjetom da je obnovi na vlastiti trošak, bez mogućnosti povrata sredstava i bez mijenjanja arhitektonskog izgleda. Najprije su započeli s obnovom Lođe, naručuju inventar iz Trsta, i otvaraju u njoj Kursalon, odnosno prostor za sastajanje, druženje, čitanje novina, društvene igre i piće. Međutim, poslovanje hotela na Pjaci išlo je nepovoljno. Neplaćanje dionica, ulaganja, sam položaj hotela okrenut prema sjeveru i uglavnom prazan doveli su do zatvaranja 1872.g. i premještanja na sunčanije i toplije mjesto, tzv. crvenu kuću na Fabrici i po privatnim kućama.

Tada još više dolazi do izražaja potreba izgradnje pravog lječilišnog hotela, o čemu ćemo više u sljedećem nastavku. Taj projekt nije protekao bez skandala i poteškoća, no nadživio je samo Higijeničko društvo koje je u potpunosti prestalo sa djelovanjem 1922.g.

               Sklop Kneževe palače oko 1868. Na otvorima Lođe vide se drveni paravani

U ovoj kratkoj memoriji želim u nekoliko riječi istaknuti djelovanje Crkve u stvaranju temelja hvarskog turizma. Biskup Juraj Duboković bio je na čelu Higijeničkog društva, ustupio je dio svoje nekretnine za prvi hvarski hotel, a benediktinke su imale dionice društva. Osim toga, Duboković se javno usprotivio planu hvarske općine za rušenje lože zvonika napuštene crkve sv. Marka, oštećenog od udara munje u dva navrata.

Možemo samo zamišljati kako bi biskup Duboković i stvaraoci organiziranog turizma reagirali na našu inertnost 150 godina kasnije, stav „mola ća“ i bezvoljno promatranje svega što se njihovom i našem gradu događa posljednjih godina. Hvaru se turizam događa i izmiče poput pijeska među prstima.

Prošli tjedan u susjedstvu su se dogodile dvije manifestacije koje su, po mome mišljenju, trebale naići na plodno tlo u Hvaru: na Braču je održana konferencija o ruralnom turizmu, a na Korčuli o zdravstvenom turizmu. Naš otok ima izvrsne predispozicije za obje vrste, pogotovo povratak na izvorište - lječilišni turizam, no to smo galantno propustili. Hvara nema na ljestvicama naj-gradova posljednjih 15 godina. Na Danima hrvatskog turizma Hvar godinama ne osvaja niti jednu nagradu i priznanje. Živimo na staroj slavi umrloj davne 1989.g., posljednje godine jugoslavenskog turizma, i potvrđena je činjenica kako stoput ponovljena laž postaje istina. Na žalost, ova obljetnica, sudeći prema viđenom, pomno bira isključivo pozitivne i afirmativne stvari, a ne predviđa konkretnu analizu i iskren govor o tome kako smo od istinskih lokalnih napora prije stoljeća i pol, preko uspona i padova stigli do instant-zarade, turizma po inerciji i prostornog i duhovnog pustošenja sredine u kojoj živimo.

Zbog toga valja tragati i otkrivati istinu, koliko god nas to skupo stajalo.