Sveti Antonij, hodte u kuću našu!

Kada kažemo ljeto, vrlo vjerojatno su nam prve asocijacije turizam, mnogo ljudi, more, sunce i neizostavne sparine i vrućine. No, i ne tako davno, Hvaranima je prva asocijacija na ljeto značila nešto posve drugo. Bio je to blagdan sv. Antonija Padovanskog, 13. lipnja, kada je za Forane u punom smislu riječi počinjalo ljeto i sve ljetne radosti, od kojih je najveće bilo i ostalo plivanje.

 Fra Joakim Jaki Gregov, gvardijan franjevačkog samostana, odlučio je prije sedam godina, 2011., obnoviti precesjun za sv. Antonija, koji se posljednji put održao davne 1957.g.  

No prije nego što kažemo više o samom događaju, istaknut ćemo zašto je sveti Antonij toliko omiljeni svetac, kako se njegov blagdan slavio u prošlosti, što je značio Foranima i kako je  danas.

                 

Sv. Antonij (Antun, Ante) rođen je 1195. g. u Lisabonu kao Fernando Martins de Bulhoes. Isprva je postao augustinac, no oduševio se za novoosnovani franjevački red. U Asizu je susreo sv. Franu koji je isprva smatrao da je Antonij priprost i osrednje nadaren mladić. No kad je čuo njegovu propovijed, sv. Frane se oduševio njegovim govorništvom i povjerio mu odgojni rad u redu. Naučavao je u Bologni, Montepellieru, Toulouseu i Padovi. Godine 1231. se razbolio i ubrzo umro, 13. lipnja u 36. godini života. Legende bilježe da su u trenutku njegove smrti djeca plakala po ulicama Padove, a zvona su sama od sebe počela zvoniti. Kada mu je trideset godina nakon smrti tijelo ekshumirano, jedino mu se jezik nije raspao i izgledao je kao u živog čovjeka - to se smatralo znakom njegova dara propovijedanja. Svečev jezik se i danas čuva u relikvijaru u bazilici sv. Antonija u Padovi. Njegova kanonizacija, odnosno proglašenje svecem, jedna je od najbržih u povijesti - papa Grgur IX proglasio ga je svetim 30. svibnja 1232. g., niti godinu dana nakon smrti. Po mjestu smrti časti se kao sv. Antonij Padovanski, dok ga portugalsko govorno područje slavi kao sv. Antonija Lisabonskog. Zaštitnik je siromaha i zaljubljenih, a zaziva ga se u svim nevoljama, osobito za pronalazak izgubljenih stvari. Najčešće se prikazuje s ljiljanom i djetetom Isusom na rukama.

Sv. Antonij je jedan od najpopularnijih svetaca, čemu su vjerojatno pridonijele i brojne legende o njegovu životu. Priča se da ga je jedan heretik u Riminiju (iako legende bilježe i druga mjesta) izrugivao da će povjerovati u Kristovu prisutnost u Presvetom Otajstvu ako se njegov magarac pokloni pred istim. To se i dogodilo sljedećeg dana dok je sv. Antonij nosio pričest bolesniku. Poznata je i priča kako je sv. Antonij propovijedao ribama na rijeci Brenti kod Padove, te ona kako je znakom križa učinio da mu otrovana hrana, koju mu je podvalio neki heretik, ne naškodi.

Sv. Antonij jedan je od najomiljenijih svetaca u Dalmaciji, a njegovo štovanje ponegdje čak zasjenjuje štovanje Boga i Blažene Djevice Marije. Poznate su anegdote gdje, primjerice, neimenovana starica moli Boga neka zamoli sv. Antu da joj pomogne u njezinim nevoljama. Vjerojatno ne postoji mjesto u Hrvatskoj koje nema barem sliku ili kip ovog sveca.

Blagdan sv. Antonija, 13. lipnja, u Hvaru je oduvijek značio početak ljeta. Naime, prema dugogodišnjoj tradiciji, djeca nisu smjela ići plivati dok sv. Antonij "ne bi blagoslovi more.” Kako je zapisao Petar Novak Šišica (umro 1989.), jedan od hvarskih kroničara i jedan od vlasnika hvarskog hotela Kovačić, na svečev blagdan su se djeca iz predjela Burga i sv. Mikule natjecali tko će se više puta okupati u uvali Križa.

Na blagdan sv. Antonija održava se nekoliko misa u frotrih, uz blagoslov djece. Djeca, a i odrasli nose bukete cvijeća – ljiljana, bakuka i levande. Ljiljan je simbol čistoće i uzvišenosti, i vezuje se uz tipičan prikaz sv. Antonija sa djetetom Isusom u naručju, a ljiljan bijele boje u Dalmaciji se naziva i cvijet sv. Antonija. Bakuk, odnosno svetolin ili santolin, nalik je levandi po svojim svojstvima – cvate u isto vrijeme, a služi kao sredstvo protiv insekata.

 Spomenuli smo da je procesija na svečev blagdan 13. lipnja bila najveća gradska procesija i da je posljednji put krenula svojom rutom 1957.g. Nije poznato kada je krenula prvi put, no možemo pretpostaviti da je to bilo jako davno, gotovo otkada postoje franjevci u našem gradu. Prvi spomen procesije datira u 1800.g., gdje piše da je nekoliko bratima bratovštine sv. Križa silom htjelo nositi svečev kip u procesiji, pa ih je upravitelj kaznio. Kip koji će se ponijeti hvarskom rivom sutra rano ujutro datira iz 1925.g. i bio je poklon jednog hvarskog iseljenika u Ameriku. Nalazi se na lijevoj (sjevernoj) strani franjevačke crkve, a nosio se u procesiji sve do ukinuća. Kako je izgledala procesija?

Možemo je rekonstruirati prema sjećanjima starijih, prema sačuvanim fotografijama, ali i prema zapisima tadašnjih Hvarana. Pokojni barba Zorko Krajević, dugogodišnji sakristan Katedrale i vrsni poznavalac crkvenih običaja, zapisao je kako je procesija izgledala:

Kreće iz franjevačke crkve. Predvodi je redovito biskup. Ide uz more preko rive uz mandrać, ispod gradskog sata skreće prema kući Jurić (kod oleandra) prema koludricama gdje se daje blagoslov sa kipom. Nastavlja se kroz Grodu, mimo katedrale, uz južnu stranu pijace pa kroz ulicu kuće Duboković i Babić, kroz Burak. niz stepenice Kasandrić nazad u franjevačku crkvu. Kada je procesija prolazila mimo koludrica pratila su je samostanska zvona, isto se tako slavilo i na crkvu Duha svetoga i na katedrali kao i na Anuncijoti. Ta procesija je bila jedna od najdužih procesija u Hvaru. Procesiju je pratila gradska glazba. Kip su nosila četiri Antona u tonikama bratovštine sv. Križa.

A Petar Novak Šišica u svojim zapisima piše ovako:

Iza 2.svj. rata bio je uveden lijep običaj da su vlasnici ljetnih trata (mreža) svoje svićarice sa upaljenim fenjerima dovodili u Križa i najlaganijom mogućom vožnjom motora pratili procesiju do Arsenala i natrag do franjevaca, te nakon biskupovog blagoslova na kraju,

svićarice bi ravno krenule prema svojim ribolovnim poštama na ribolov.

Iz ovog vidimo koliko je procesija bila svečana i lijepa. No, zbog čega je ukinuta?

Nakon 2. svj. rata vlast je ukinula nekoliko hvarskih procesija, te su uspjele opstati jedino one za Veliki petak i Tijelovo. Procesija sv. Antonija nije odmah bila ukinuta, uspjela je opstati sve do 1957. Petar Novak Šišica u svojim zapisima govori o mogućem razlogu ukinuća:

Nakon 2.svj. rata, petrolej za ferale su ribari dobivali uz neki regres. Tada se pričalo da je ljudima od vlasti bilo krivo da se ovaj petrolej upotrebljava za vrijeme vjerskog obreda i da će uskratiti regres. Govorilo se da bi ribari odgovarali da će ići za procesiju, pa makar petrolej kupili i u šverc. Koliko je ovo istine, ne ulazim, ali znam da je nakon nekoliko godina ova velebna procesija zabranjena od vlasti, uz obrazloženje da smeta prometu. Znam da je tada bio vrlo neznatan automobilski promet u Hvaru. A prigodom jedne ovakove procesije svojim sam ušima čuo, dok je procesija prolazila ispod hotela Dalmacije: “Ovo je sramota što se događa i dozvoljava na Hvaru! Ovo bi trebalo zabranit!” Dobio sam dojam da dotični turista, koji je to rekao, nerado gledao veliko mnoštvo vjernika u procesiji, dapače, da je radi svojih nazora bio veoma ljut.”

Nakon 1990., procesija nije bila obnovljena, sve do 2011. godin. Fra Jaki je odlučio obnoviti procesiju, no uz manje izmjene. Naime, procesija kreće nakon mise u 6:30 ujutro, umjesto u večernjim satima, kako je nekada bilo. Put procesije je skraćen: prolazi rivom do tri skaline, te kroz glavnu ulicu Burga natrag u frotrih.