Događaj koji može micati planine, ako to želimo

Još ćemo se dugo pozdravljati pitanjem gdje smo bili 15. i 16. srpnja 2018.g, što smo radili, mislili, osjećali dok se na stadionima diljem Rusije stvarala povijest, pripremao nevjerojatni razvoj događaja za našu lijepu, malenu, napaćenu zemlju.

Sve je nalikovalo filmskom scenariju: otpisana reprezentacija koja se kroz ušicu igle plasirala na svjetsko prvenstvo, relativno nepoznati izbornik koji je doslovno preko noći došao na mjesto starog, sjaj '98 izblijedio je pod teretom korupcije i nečasnosti pojedinaca s vrhuške, ravnodušnost građana koji su vjerojatno smatrali kako će sreća biti kratkog vijeka: eventualni prolazak u drugi krug i brzi povratak doma.

Najprije je pao nogometni bog Messi. Ostalo je povijest. Danci, Rusi, Englezi, favoriti iz ostalih skupina su otišli doma, šok i nevjerica. Posljednja prepreka bili su Francuzi, predvođeni moćnim i brzim igračima iz Afrike. Umor, nedostatak koncentracije i upitne sudačke odluke iznjedrili su zlato Francuskoj. No Hrvati su s ovog prvenstva otišli kao moralni pobjednici, junaci, šampioni koji su nam vratili osmijeh na lice i toliko željenu radost, zajedništvo, ponos i nadu.

Do kraja tjedna kockasta euforija će splasnuti i postat ćemo svjesni što se događalo u paralelnom svijetu: hrvatski mirovinski sustav je šaptom pao, zatvoreni su arhivi, postali smo službeno najsiromašnija zemlja članica EU, osuđenici su slobodno šetali svijetom, autobusi i dalje odlaze za Njemačku, a zrakoplovi za Irsku, nedostatak svijetle budućnosti i perspektive opet će, poput guste magle, preplaviti našu svakodnevicu i natpise u novinama. Ne zaboravimo, mediji koji posljednjih dana uzdižu naše viceprvake na pijedestal isti su koji stvaraju i produbljuju podjele i razdore sve vrijeme u našoj zemlji.

Sada je vrijeme da, nogometnim rječnikom, stanemo na balun. Što možemo očekivati i čemu se nadati nakon ovih nezaboravnih mjesec dana?

Dio odgovora krije se u načinu na koji su Vatreni stigli do finala: mukotrpnim radom, trudom, zajedništvom, povjerenjem i upornošću. „Nisam imao koga mijenjat“, rekao je Zlatko Dalić nakon utakmice s Engleskom, „svi trče, kažu da ne žele van, da nisu umorni“. Imali su na kraju u nogama utakmicu više od svih: tri puta zaredom igrali smo produžetke. Dali su sve atome snage. Zamislite kad bismo na svojim radnim mjestima - bez obzira gdje i što radili i na kojim pozicijama bili - svakodnevno davali sve od sebe, kad bismo zbilja zaslužili svoju plaću, kako bi se brzo vidio napredak i konkretni učinak. Dok god smatramo svoja radna mjesta beneficijom gdje je bitno svaki mjesec dobiti plaću, a ne dati ništa zauzvrat i ponašati se neodgovorno, napretka nema. Zamislite kad bismo počeli komunicirati jedni sa drugima i vidjeli da bez drugih ni život ni društvo u cjelini ne mogu: ne moramo se ni ne možemo složiti oko svega, no ako imamo isti cilj, možemo puno.

Pogledajte, recimo, stanje u našem gradu: svima je na ustima bolji Hvar, no ništa značajno se ne mijenja baš iz razloga što nedostaje komunikacije i pronalaska konstruktivnih rješenja na zajedničku dobrobit. Upornost i volja su također ključni pokretači: stoput smo vidjeli kako dobre inicijative propadnu i splasnu jer im to nedostaje.

Trenerski princip Zlatka Dalića u društvenu orbitu je lansirao još jedan zaboravljeni pojam: poniznost. To je riječ koja nije pretjerano omiljena, pogotovo na društvenim mrežama, dijelom iz razloga što koči apsolutnu vladavinu prava i samodostatnosti pojedinca, a dijelom zbog toga što se najčešće vezuje uz još jednu nepoželjnu pojavu: kršćanstvo. Poniznost potječe iz latinske riječi humilis - humus, ono što je proizišlo iz zemlje. Onaj koji je ponizan jest prizemljen, nogama na zemlji, a očima uprt u nebo. Zna da je nemoćan, slab i nesavršen, no uz Božju pomoć može puno. Dalić je javno i bez ustezanja zahvalio Bogu, on koji je naučio i znao sa drugima i drugačijima: bio je trener godine na Arapskom poluotoku.

U kolektivnom zanosu svi smo domoljubi. Sinoć sam gledala maratonski doček na trajektu i blizu su sjedili Španjolci: da osvoje još deset prvenstava neće imati onakav doček. Vrlo brzo su upravili pogled u svoje pametne telefone. Nedavno sam spomenula kako kolege kroatisti i ostali konačno neće imati poteškoće u učenju domoljublja u novoj školskoj godini. Dječaci više ne žele biti Messi ili Christiano Ronaldo, već Modrić, Rakitić, Mandžukić (unatoč i usprkos autogolu), Subašić… Domoljublje nije isto što i nacionalizam, iako se prečesto u kontekstu naše zemlje između te dvije riječi stavlja znak jednakosti. Više (zdravog) domoljublja čini bolju budućnost, jer te nosi zdrava ljubav prema ovoj zemlji, jer ono što radiš, svaki napor, posao, projekt, činiš da bude bolje i tebi i društvu, a ne za vlastiti džep ili fotelju. Napišemo li samo za tjedan dana da smo ponosni Hrvati ili zalijepimo li „Lijepu Našu“ na fejs, vrlo lako ćemo biti optuženi za nacionalizam. U ovom procijepu koji često potenciraju političari i mediji valja se izdignuti iz plitkosti i svjesno stvorene tamne klime i usmjeriti snage za stvaranje boljeg ozračja iz zdrave ljubavi prema ovoj zemlji. Tako dolazimo do ključne stvari koju bih voljela da ova pobjeda potakne: promjena mentaliteta.

Premda smatramo da bi promjena mentaliteta, pa time i upravljanje svim sektorima, trebala najprije doći do glave političarima i vlasti, ona je neodvojiva od svih građana Hrvatske, i mene i vas koji čitate. Na svima nama je odgovornost za bolje društvo i kod svih nas ovaj događaj može potaknuti konkretno djelovanje da budemo bolji ljudi. To znači da svjesno prihvaćamo i preuzimamo odgovornost, veći angažman, trud, rad, upornost i volju. To znači da se svjesno protivimo podobnosti, pogodovanju, plitkosti, neprofesionalizmu i korupciji, makar to značilo da djelujemo i protiv sebe i „naših“, na čijoj god strani bili.

Vatreni su pokazali da je to moguće, nije samo lijepi san. Od jučer se više ne nadam, štoviše, očekujem da se stvari u ovoj zemlji počinju mijenjati na bolje!