Krvava priča iza skromnih kapelica

Pobožnost križnog puta nastala je po uzoru na jeruzalemska hodočašća, gdje su vjernici posjećivali mjesta kojima je Isus prolazio na vlastitom putu muke i smrti na križu. No pravi razvoj pobožnosti započeo je u Nizozemskoj prije 500 godina. Broj postaja se mijenjao tijekom vremena, a današnji broj postaja – četrnaest – uveli su najprije franjevci u Španjolskoj. Na taj se način proširio Europom i stigao do naših krajeva.
U Hvaru se pobožnost križnog puta pojavljuje upravo izgradnjom kapelica. Nju su donijeli franjevci, a kapelice su izgrađene oko 1720.g. Uz sve ovo, pobožnost po kapelicama su obavljali upravo franjevci, i to najvjerojatnije na hrvatskom jeziku, što je tada bila rijetkost. U kapelicama su se nalazili kameni reljefi sa prikazima Kristove muke. Jedan takav reljef sačuvan je i nalazi se u crkvi sv. Marka.
Zanimljiva je činjenica da je hvarski križni put po kapelicama najstariji otvoreni križni put u Hrvatskoj. Naravno, tome je pridonijela i duga tradicija ovakvih pobožnosti – svima poznate procesije po Božjim grebima i na V. petak. No, čini se da se zanimanje za kapelice s vremenom mijenjalo. Već se 1838., stotinu godina nakon izgradnje, spominje da su kapelice zapuštene. Sagradili su kuće, promijenili su puteve i kapelice su vremenom nestale između kuća. Njihov slijed, koji se protezao od Burka i vile Marchi, gdje je počinjao, pa starim putem iznad obale do franjevačkog samostana, gdje je završavao, izgubio se nakon I.svjetskog rata. Izgrađene su kuće obitelji Kasandrić (danas Matković), hotel Dalmacija, kuće Avelini i Kovačević, te su tako nestale četiri kapelice. Postale su prepuštene zaboravu.

                    Pogled iz vile Marchi (tada vila Vučetić) na franjevački samostan, oko 1895. 

Godina je 2005. Barba Ivo Vučetić Vuna, inače bratim sv. Križa, svaki dan je prolazio uz kapelice na putu prema kući. Počeo je razmišljati kako bi bilo lijepo da se te kapelice obnove i možda stave u funkciju. Krenuo je kucati od vrata do vrata i govoriti ljudima o svojoj ideji. Muzej hvarske baštine već je prije izradio projekt kako obnoviti devet kapelica, pa su mu oni među prvima izišli u susret. No ne samo oni, već i gradonačelnik, gradske ustanove, biskup, župnik, bratovština, pa čak i Vlada RH – svi su malo pomalo pomagali da se ovaj projekt ostvari. Sama obnova započela je 2007.g. Izgrađeno je pet novih kapelica jer su neke bile vrlo oštećene, a četiri su, kako smo spomenuli, nestale sa svoje prvotne rute i uklopile se među kuće. Fra Joakim Gregov je načinio brončane reljefe sa prikazima pojedinih postaja, a kapelice su dobile i lijepu ogradu i adekvatnu rasvjetu.
Prvi križni put je održan 2008.g., i tako je kroz korizmene nedjelje do danas.  Bitno je napomenuti da se tijek puta promijenio nakon obnove – sada ide obrnuto.
No, ovdje priča o kapelicama ne završava.

                                                 Odmor u hladu kapelica, Else Seifert, 1935. 

Kao i za gotovo svaki hvarski spomenik, i za kapelice križnog puta vezuju se određene legende. Tako je beogradski novinar Stanislav Krakov davne 1924. g. u časopisu Vreme zapisao i objavio legendu koju je čuo u Hvaru. Legenda priča o kćeri jednog plemića koja se zaljubila u pučanina i htjela se s njime vjenčati. Njezin otac, strog, bijesan i ogorčen, prikrio se kod franjevačke crkve dan uoči vjenčanja i zapucao na svoju kći jedinicu iz puške. Sakrio se u samostan, gdje su mu fratri pružili utočište na godinu dana i on im je u znak zahvalnosti podigao 14 kapelica križnog puta.
Ova priča ima povijesnu pozadinu. Pravi, istiniti događaj zbio se ovako: djevojka Marija Bučić postala je nakon očeve smrti jedinom nasljednicom. Obitelj je bila ugledna, isprva pučka, a kasnije plemićka. Još kao djevojka Marija je otišla na odgoj u kuću plemića Anđelinovića koji se njome potajno oženio. Stalno ju je nagovarao da na njega prepiše imanje, ali uzalud. Toliko ju je zlostavljao, da je sva u bijedi i strahu pobjegla majci. Činilo se da je tome došao kraj. No, na Veliki četvrtak 1742.g., kada se Marija sa dvije prijateljice vraćala s ispovijedi iz frotrih, presreo ju je muž zlostavljač. Navodno ju je nagovarao da mu se vrati, a onda je zgrabio za kosu, bacio na tlo i izbo nožem. U zapisima se čak spominje da je lizao krv s noža i hvalio kovača koji ga je napravio. Jedini svjedok ovog događaja bio je Ivan Novak Trumbita, koji je kamenjem gađao ubojicu. Plemić-ubojica pobjegao je, vjerojatno u Grčku. Nesretna djevojka Marija bila je pokopana na mornarskom groblju. To je dio franjevačkog vrta odmah iza žala u Križa, gdje danas rastu masline. 

Spomen na taj događaj uklesan je na zid tog nekadašnjeg groblja, između dvije kapelice. Na njoj piše: Putniče, moli se za pokoj onoj koja je iznenada i neočekivano, a ipak spremna na smrt, od ubilačke ruke, vraćajući se kući sa svete ispovijedi, na ovome putu, jedinica kći u majke, groznom smrću umorena 6. travnja 1742.g. 

Tako su se krv, molitve i legende spojile u priču o kapelicama. Tako su ljudska nebriga, ali i vrijedna inicijativa pokazali kako se puno toga može izvući iz ropotarnice povijesti i ostaviti na korist sadašnjim i budućim generacijama.
Zahvaljujući barba Ivotu Vuni i mnogim drugim zaslužnim ljudima, ove kapelice su otete propadanju. Nadamo se da one neće biti jedini svijetli primjer u našem gradu.