Kako smo ih nekad ispraćali
Jednom u godini prisjećamo se naših dragih pokojnih, posjećujemo groblja, razmišljamo o onima koji više nema i o tome kamo idemo nakon što umremo.
Kad u malom mjestu poput našega netko umre, to je gubitak za svakog stanovnika, bez obzira koliko smo nekoga poznavali. I na dan sprovoda i žalovanja mjesto se, kao nekim čudom, ujedini u iskrenoj sućuti i žalovanju za preminulim.
Na prvi pogled sve izgleda kao strogi, ustaljen raspored: kada netko umre u naše misto, prvi glas o tome je martvaški zvon ili angunija. Postave osmrtnice na Pjacu, i to na način ako je pokojnik Foranin ili Forka, onda su osmrtnice na obje strane Pjace. Ako je pokojnik umro na otoku ili na kopnu i tamo mu je sprovod, onda stave samo jednu osmrtnicu i to na onu ploču uz ljekarnu.
Sprovod člana obitelji Bracanović-Kamoci, 1954.g.
U prvom planu bratimi sv. Nikole s prekrivenim glavama u znak žalosti
Obitelj pokojnika čekale bi pune ruke posla. Valjalo je urediti kuću, zatvoriti škure, očistiti sobu gdje će biti žalovanje – najčešće je to bila pokojnikova spavaća soba, pripremiti i obući pokojnika za ukop. Za to su bili predviđeni Hvarani koji nisu članovi pokojnikove rodbine. U Hvaru su muškarce pripremali Marko Vučetić Vuna zvani Marketo i njegov sin Ivo, te Ante Kovačević-Tasina. Preminule Forke je odijevala Vice Cetto – Gverinka. Nakon što bi se pokojnika obuklo u veštit ili crnu odjeću i uz odar ostavio lumin i maslinova grančica za škropljenje, pripremala bi se velja.
Velja je bdijenje uz pokojnikov odar, čuvanje mrtvoga. Trajala je od popodneva i cijelu noć do sljedećeg jutra. Obitelj bi se nalazila u pokojnikovoj sobi, a oni koji bi se došli žalovati sjedili bi u tinelu ili kuhinji. Za posjetitelje bi se pripremile namirnice- obično narezani suhomesnati proizvodi i sir, galetine i sl. Noć čuvanja pokojnika protekla bi u prepričavanju dogodovština iz pokojnikovog života, ponekad bi se zaigralo na karte, a katkad bi se znalo dogoditi da se kumpanija toliko zanese da bi gotovo krenula i pjesma. Srećom, to se rijetko događalo. Na velju bi dolazili prijatelji i rodbina, a kako je Hvar maleno mjesto i svi se poznaju, nije bilo čudno vidjeti i ostale Forane. Spomenimo samo nekoliko onih koji su dolazili na gotovo svaku velju: meštre Vinko Ravlić, barba Pupi, Tonči Kraljević, Jure i Cvite Novak-Longin, Ivo Petrić, Ive Hosta i neizostavni, legendarni barba Pere Domančić – Momula. Gotovo niti jedna velja nije mogla proći bez barba Pereta. Uz njega se vezuju brojne anegdote, a spomenimo onu kada je jedan Foranin umro kasno poslijepodne i barba Pere nije vidio osmrtnicu pa nije ni išao na velju. Kada je sljedeće jutro vidio osmrtnicu, komentirao je da je “covik umor bezveze”.
Sprovod Marina Jurića, 1959.g.
Sprovod je, priznali mi to ili ne, društveni događaj u našem gradu. To je prilika da iskreno žalujemo za umrlima i ispratimo ih u vječnost, ali i prilika da jedni druge vidimo, popričamo. Groblja su mjesta rastanka, ali i mjesta susreta.
Do početka 1990-ih svaki hvarski sprovod krenuo bi iz kuće pokojnika do katedrale gdje bi bila održana misa, i nakon toga bi se formirala povorka do groblja. Nakon što je izgrađena mrtvačnica taj običaj je nestao. U to vrijeme sprovodi su znali trajati gotovo cijelo popodne. Postojale su točno određene, posebne uloge: lijes i nosače lijesa pratilo je 4 muškarca sa svijećama, tzv. bara. Bara je straža, a u bari mogu sudjelovati prijatelji i kolege pokojnika.
Ako je put od kuće do groblja bio duži i naporniji, nosača je bilo više i mijenjali su se. I tada su se nosili vijenci, a bili su načinjeni od palminih grana. Crne trake na vijencu nosila bi djeca.
Postoji mnogo starih fotografija hvarskih sprovoda, najčešće onih gdje pogrebna povorka prolazi preko Pjace. Na nekima se vidi gradska glazba. To je bio tzv. partijski sprovod, kada pokojnik ne bi bio sprovođen po crkvenom običaju. Na nekim fotografijama vidi se drvena konstrukcija u crkvi na kojoj bi se spustilo lijes. To je katafalak, a ako je pokojnik bio uvažena osoba ili je umro npr. papa ili kralj, onda bi katafalak bio visok i ukrašen raznim cvijećem.
Katafalak u katedrali povodom smrti pape Pija XII. (?)
ovakva drvena konstrukcija obilježavala je smrt crkvenih i svjetovnih velikodostojnika
Spomenuli smo kako su tekle pripreme za sprovod i kako je to nekada izgledalo. No u davna doba na grobljima nije vladala demokracija kao danas.
Hvarski pokojnici nisu se uvijek ukopavali na grobljima. U najranije doba pokojni su se na našem otoku ukapali u grobne humke načinjene od gomile kamenja naslaganih preko tijela, tzv. tumula. Nakon dolaska kršćanstva i gradnjom crkvi u našem gradu, tamo su se ukapali najčešće bogati plemići, dok su za običan puk bili rezervirani zajednički grobovi južno uz katedralu, tzv. Veli i Moli munat. Na tom mjestu danas je vrt i zvonareva kuća.
Bilo je nepisano pravilo da je bliže oltaru ukopan onaj tko je imao više novaca. Tako je djed pjesnika Hanibala Lucića dobio grobno mjesto odmah uz glavni oltar franjevačke crkve jer je ostavio velik iznos novaca fratrima za dovršenje gradnje crkve.
Uz franjevačku crkvu, od 18.st. postojalo je mornaričko groblje ili kopošonta, kako se baš taj predio naziva u Hvaru. Na tom mjestu gdje je danas maslinik pokapalo se najčešće nepoznate mlade mornare koji su zbog bolesti ili havarije nastradali u ili nedaleko Hvara. Tu su se pokapali i Hvarani sve do 19.st.
Francuska vlast na Hvaru poč. 19.st. donijela je i nove propise. Naime, Francuzi su najzaslužniji za postavljanje higijenskih standarda, te su odredili da groblje bude na izdvojenom mjestu, udaljenom od grada. U početku je groblje bilo smješteno u tada porušenoj crkvi sv. Marka, no oko 1840. odlučeno je da će novo hvarsko groblje biti na mjestu napuštenog i srušenog augustinskog samostana na brdu Glavica (Sv. Mikula) iznad grada. Tu je i danas smješteno gradsko groblje.
Premda je groblje tijekom stoljeća i pol postojanja promijenilo svoj oblik i proširilo se, možemo doznati kakvi su nekada bili običaji ukopa. Na samom ulazu u groblje možemo primijetiti raskošne, velike grobove kapetana i važnih ličnosti. Tih ljudi i njihovih potomaka odavno nema. Možemo također primijetiti da su grobovi uz samu kapelu maleni i uski. Na taj način saznajemo kako su ljudi nekada bili ukopani u lancun, a karsil (lijes) je bio namijenjen samo bogatima. Oko kapele su bratovštinski i općinski grobovi, u koje se dan danas polažu umrli koji nemaju svoju grobnicu.
Valja spomenuti i zemljani prostor izvan zida groblja, gdje su se ukapali oni drugačiji od ostalih: umrli od kužnih bolesti, ljudi druge vjere, ubojice, samoubojice, ali i djeca.
U ona davna doba brojnih teških, često smrtonosnih bolesti - kolika, tuberkuloze, gladi i bolnog života bilo je teško predvidjeti tko će preživjeti, a tko neće. Bilo je obitelji gdje bi od 10-ero djece preživjelo tek jedno, dvoje, a katkad i nijedno. Zbog toga je za roditelje bilo vrlo važno što prije krstiti novorođeno dijete kako bi bilo sačuvano od bolesti i pogibelji, ali i kako bi, ako je ipak bila Božja volja da umre, moglo sigurno doći u raj. Prerano preminula novorođenčad i djeca nazivala su se anđeleti ili rojnici. Pogreb bi se obavio isti dan, a djeca bi se nalazila u malenom bijelom otvorenom lijesu, što je bilo vrlo bolno i dojmljivo vidjeti.
Ona djeca koja nisu bila krštena nazvana su limb, prema dijelu pakla gdje su bili smješteni oni koji nisu stigli prijeći na kršćansku vjeru. Institucija limba zadržala se sve do poč.21.st., kada ga je ukinuo pok. papa Ivan Pavao II.
Odar nepoznatog fratra iz hvarskog samostana, bez oznake godine
Ovim tekstom nije mi bila namjera bilo koga ražalostiti. Smrt je prelazak u neki bolji, drugačiji, vječni život, gdje se nadamo da ćemo sresti sve naše bližnje i one koje smo voljeli, a više nisu s nama. U toj nadi, želimo vam svima što više hrabrosti, volje i ljubavi za što kvalitetniji ovozemaljski život.
Kad u malom mjestu poput našega netko umre, to je gubitak za svakog stanovnika, bez obzira koliko smo nekoga poznavali. I na dan sprovoda i žalovanja mjesto se, kao nekim čudom, ujedini u iskrenoj sućuti i žalovanju za preminulim.
Na prvi pogled sve izgleda kao strogi, ustaljen raspored: kada netko umre u naše misto, prvi glas o tome je martvaški zvon ili angunija. Postave osmrtnice na Pjacu, i to na način ako je pokojnik Foranin ili Forka, onda su osmrtnice na obje strane Pjace. Ako je pokojnik umro na otoku ili na kopnu i tamo mu je sprovod, onda stave samo jednu osmrtnicu i to na onu ploču uz ljekarnu.
U prvom planu bratimi sv. Nikole s prekrivenim glavama u znak žalosti
Obitelj pokojnika čekale bi pune ruke posla. Valjalo je urediti kuću, zatvoriti škure, očistiti sobu gdje će biti žalovanje – najčešće je to bila pokojnikova spavaća soba, pripremiti i obući pokojnika za ukop. Za to su bili predviđeni Hvarani koji nisu članovi pokojnikove rodbine. U Hvaru su muškarce pripremali Marko Vučetić Vuna zvani Marketo i njegov sin Ivo, te Ante Kovačević-Tasina. Preminule Forke je odijevala Vice Cetto – Gverinka. Nakon što bi se pokojnika obuklo u veštit ili crnu odjeću i uz odar ostavio lumin i maslinova grančica za škropljenje, pripremala bi se velja.
Velja je bdijenje uz pokojnikov odar, čuvanje mrtvoga. Trajala je od popodneva i cijelu noć do sljedećeg jutra. Obitelj bi se nalazila u pokojnikovoj sobi, a oni koji bi se došli žalovati sjedili bi u tinelu ili kuhinji. Za posjetitelje bi se pripremile namirnice- obično narezani suhomesnati proizvodi i sir, galetine i sl. Noć čuvanja pokojnika protekla bi u prepričavanju dogodovština iz pokojnikovog života, ponekad bi se zaigralo na karte, a katkad bi se znalo dogoditi da se kumpanija toliko zanese da bi gotovo krenula i pjesma. Srećom, to se rijetko događalo. Na velju bi dolazili prijatelji i rodbina, a kako je Hvar maleno mjesto i svi se poznaju, nije bilo čudno vidjeti i ostale Forane. Spomenimo samo nekoliko onih koji su dolazili na gotovo svaku velju: meštre Vinko Ravlić, barba Pupi, Tonči Kraljević, Jure i Cvite Novak-Longin, Ivo Petrić, Ive Hosta i neizostavni, legendarni barba Pere Domančić – Momula. Gotovo niti jedna velja nije mogla proći bez barba Pereta. Uz njega se vezuju brojne anegdote, a spomenimo onu kada je jedan Foranin umro kasno poslijepodne i barba Pere nije vidio osmrtnicu pa nije ni išao na velju. Kada je sljedeće jutro vidio osmrtnicu, komentirao je da je “covik umor bezveze”.
Sprovod je, priznali mi to ili ne, društveni događaj u našem gradu. To je prilika da iskreno žalujemo za umrlima i ispratimo ih u vječnost, ali i prilika da jedni druge vidimo, popričamo. Groblja su mjesta rastanka, ali i mjesta susreta.
Do početka 1990-ih svaki hvarski sprovod krenuo bi iz kuće pokojnika do katedrale gdje bi bila održana misa, i nakon toga bi se formirala povorka do groblja. Nakon što je izgrađena mrtvačnica taj običaj je nestao. U to vrijeme sprovodi su znali trajati gotovo cijelo popodne. Postojale su točno određene, posebne uloge: lijes i nosače lijesa pratilo je 4 muškarca sa svijećama, tzv. bara. Bara je straža, a u bari mogu sudjelovati prijatelji i kolege pokojnika.
Ako je put od kuće do groblja bio duži i naporniji, nosača je bilo više i mijenjali su se. I tada su se nosili vijenci, a bili su načinjeni od palminih grana. Crne trake na vijencu nosila bi djeca.
Postoji mnogo starih fotografija hvarskih sprovoda, najčešće onih gdje pogrebna povorka prolazi preko Pjace. Na nekima se vidi gradska glazba. To je bio tzv. partijski sprovod, kada pokojnik ne bi bio sprovođen po crkvenom običaju. Na nekim fotografijama vidi se drvena konstrukcija u crkvi na kojoj bi se spustilo lijes. To je katafalak, a ako je pokojnik bio uvažena osoba ili je umro npr. papa ili kralj, onda bi katafalak bio visok i ukrašen raznim cvijećem.
ovakva drvena konstrukcija obilježavala je smrt crkvenih i svjetovnih velikodostojnika
Spomenuli smo kako su tekle pripreme za sprovod i kako je to nekada izgledalo. No u davna doba na grobljima nije vladala demokracija kao danas.
Hvarski pokojnici nisu se uvijek ukopavali na grobljima. U najranije doba pokojni su se na našem otoku ukapali u grobne humke načinjene od gomile kamenja naslaganih preko tijela, tzv. tumula. Nakon dolaska kršćanstva i gradnjom crkvi u našem gradu, tamo su se ukapali najčešće bogati plemići, dok su za običan puk bili rezervirani zajednički grobovi južno uz katedralu, tzv. Veli i Moli munat. Na tom mjestu danas je vrt i zvonareva kuća.
Bilo je nepisano pravilo da je bliže oltaru ukopan onaj tko je imao više novaca. Tako je djed pjesnika Hanibala Lucića dobio grobno mjesto odmah uz glavni oltar franjevačke crkve jer je ostavio velik iznos novaca fratrima za dovršenje gradnje crkve.
Uz franjevačku crkvu, od 18.st. postojalo je mornaričko groblje ili kopošonta, kako se baš taj predio naziva u Hvaru. Na tom mjestu gdje je danas maslinik pokapalo se najčešće nepoznate mlade mornare koji su zbog bolesti ili havarije nastradali u ili nedaleko Hvara. Tu su se pokapali i Hvarani sve do 19.st.
Francuska vlast na Hvaru poč. 19.st. donijela je i nove propise. Naime, Francuzi su najzaslužniji za postavljanje higijenskih standarda, te su odredili da groblje bude na izdvojenom mjestu, udaljenom od grada. U početku je groblje bilo smješteno u tada porušenoj crkvi sv. Marka, no oko 1840. odlučeno je da će novo hvarsko groblje biti na mjestu napuštenog i srušenog augustinskog samostana na brdu Glavica (Sv. Mikula) iznad grada. Tu je i danas smješteno gradsko groblje.
Premda je groblje tijekom stoljeća i pol postojanja promijenilo svoj oblik i proširilo se, možemo doznati kakvi su nekada bili običaji ukopa. Na samom ulazu u groblje možemo primijetiti raskošne, velike grobove kapetana i važnih ličnosti. Tih ljudi i njihovih potomaka odavno nema. Možemo također primijetiti da su grobovi uz samu kapelu maleni i uski. Na taj način saznajemo kako su ljudi nekada bili ukopani u lancun, a karsil (lijes) je bio namijenjen samo bogatima. Oko kapele su bratovštinski i općinski grobovi, u koje se dan danas polažu umrli koji nemaju svoju grobnicu.
Valja spomenuti i zemljani prostor izvan zida groblja, gdje su se ukapali oni drugačiji od ostalih: umrli od kužnih bolesti, ljudi druge vjere, ubojice, samoubojice, ali i djeca.
U ona davna doba brojnih teških, često smrtonosnih bolesti - kolika, tuberkuloze, gladi i bolnog života bilo je teško predvidjeti tko će preživjeti, a tko neće. Bilo je obitelji gdje bi od 10-ero djece preživjelo tek jedno, dvoje, a katkad i nijedno. Zbog toga je za roditelje bilo vrlo važno što prije krstiti novorođeno dijete kako bi bilo sačuvano od bolesti i pogibelji, ali i kako bi, ako je ipak bila Božja volja da umre, moglo sigurno doći u raj. Prerano preminula novorođenčad i djeca nazivala su se anđeleti ili rojnici. Pogreb bi se obavio isti dan, a djeca bi se nalazila u malenom bijelom otvorenom lijesu, što je bilo vrlo bolno i dojmljivo vidjeti.
Ona djeca koja nisu bila krštena nazvana su limb, prema dijelu pakla gdje su bili smješteni oni koji nisu stigli prijeći na kršćansku vjeru. Institucija limba zadržala se sve do poč.21.st., kada ga je ukinuo pok. papa Ivan Pavao II.
Ovim tekstom nije mi bila namjera bilo koga ražalostiti. Smrt je prelazak u neki bolji, drugačiji, vječni život, gdje se nadamo da ćemo sresti sve naše bližnje i one koje smo voljeli, a više nisu s nama. U toj nadi, želimo vam svima što više hrabrosti, volje i ljubavi za što kvalitetniji ovozemaljski život.
Primjedbe
Objavi komentar