Budućnost na obiteljskoj fotografiji

Posljednjih dana sve su oči uprte u odgovor na pitanje na koji će se način u ovim okolnostima održati procesija Za križen. Iako ta noć pamti zabrane, da citiramo izvrstan tekst don Ivice Huljeva, nijedan režim ni mijene povijesti nisu prekinuli procesiju. Kad bi se to kojim slučajem dogodilo, bio bi to direktan udar na srž identiteta našeg otoka. Recentna događanja i uvjeti iz kojih proizlazi vrlo ograničen broj ljudi uz križonošu uvelike podsjećaju na 1943. godinu, koja je snažno obilježila noviju povijest procesije Za križen.

U mjestu Svirče te godine red za nošenje križa dolazi na Jurja Plenkovića Didetovih. Svirče je i danas dovoljno maleno za raspoznavanje po obiteljskim nadimcima. Jure ima 29 godina, a za nošenje križa zapisao ga je njegov otac Ante, zavjetovavši se da će mu sin nositi križ ako se vrati živ i zdrav iz rata u koji nije želio ići, ali je trebao odraditi svoju dužnost. Na Cvjetnicu 1941. g. njemački bombarderi su napali Beograd, čime je započeo rat u Jugoslaviji. Mnogo je ljudi s otoka Hvara bilo mobilizirano, uključujući Jureta, i bilo je upitno hoće li se ići za križen. Rat se u tom trenutku odvija negdje daleko, trebat će neko vrijeme dok Hvar ne postane dio krvavog, smrtonosnog kola, no strah pušta svoje korijenje u tvrdo otočko tlo. Procesije ipak kreću u neizvjesnu noć Velikog četvrtka, s ugašenim svjetlima i feralima i kućama i crkvama u potpunom mraku. Iste te noći kapitulirala je stara Jugoslavija. U feralima oprezno pale svjetla, no nedovoljna su za rastjerati tminu koja ima doći.

Dvije godine kasnije Jure prihvaća očev zavjet, ispunit će obećanje i ponijeti križ u noć. No talijanska komanda, već neko vrijeme utaborena na otoku, zabranjuje procesiju Za križen. Ante poznaje talijanski i njemački jezik još iz Velikog rata (za koji su se nadali da će biti jedini rat u njihovom životu) i ranije, te s ostalim križonošama i nekolicinom župnika odlazi u Jelsu, u talijansku komandu. „Može, ali samo dvanaest ljudi, niti jedan čovjek više! Žene i djeca ne smiju ići.  Nema svjetla, bit će koprifogo! Patrola će obilaziti ceste i putove cijelu noć. Vidimo li slučajno veći broj od dozvoljenog, nećemo se ustezati uhapsiti vas i strijeljati“, kaže komandant i uputi im strogi pogled koji traje više od vječnosti.

                                   Svirče, 1943. Križonoša Juraj Plenković (Didetov) 

Noć je 22. travnja. Crkva sv. Marije Magdalene u Svirčima, koja je inače neobično velika za jedno malo mjesto, prepuna je ljudi. Dva pjevača započinju mukli, tužni napjev, drevniji od kamena, drevniji od otoka. Nut mislimo ovdan danas. Plač i jecaji udaraju u kupolu. Ki na križu umri za nas. Juretu se utroba spusti u pete, ali križ ide u noć. Uz njega su otac i barba, muškarci u bijelim tonikama, poput Kristovih apostola koji su mogli odabrati razbježati se ili pratiti učitelja do Kalvarije. U Svirčima i ostalih pet mjesta te noći bez prigovora odabiru kalvariju. Dok na izlasku iz crkve Jure gleda uplakanu mamu, sestre i tete, podsjete ga na jeruzalemske žene na slici križnog puta.

Ovo nije normalno, misli Jure. Ljudi plaču, a noć je neobično mirna. Malo prije ponoći izašli su iz Svirača, kratki poklon pred kapelicom sv. Antonija, nalik čuvaru navrh sela, i prašnjavim i stjenovitim putem za Vrbanj. Čisto noćno nebo i pun mjesec možda je, tek načas, prizivao one sablasne priče koje je Jure slušao kao dijete i koje smo mi slušali kao djeca, o povorci mrtvaca koji su zaskočili mladića na povratku s plesa da bi mu dali svijeću koja se ujutro pretvorila u kost. Svjetla ferala su ugašena, šapat

Zdravo Marijo, sveta Marijo

Zdravo Marijo, sveta Marijo

ova četiri ceroja i ova četiri koja nosidu kako da su četiri stražora sa puškon koja me nosidu na višala

sada i na času smrti naše amen

Vrbanj ih nakratko grli uskim uličicama. I u ovoj crkvi plač. Još se može odustati, kapitulirati, potpisati predaju. Na putu u Vrbosku srebrnkasta mjesečeva svjetlost razlegla se po poljima, ali oni to ne primjećuju. Sve izgleda prijeteće: masline, gomile, usamljeno stablo, tek propupala loza.

Zdravo Marijo, sveta Marijo

izoć ćedu iz kole, ubit ćedu nos

Zapisi iz te godine svjedoče da se dosta ljudi svjesno i namjerno oglušilo o zapovijedi talijanske komande. Na izlasku jelšanske procesije do prve postaje (Pitve), pridružilo se stotinjak mještana, u Svirčima ih je bilo 400, a ujutro, pri odlasku iz Vrboske je u prvu uvalu ususret došla cijela Jelsa sa svim raspoloživim procesionalnim instrumentarijem - svijećama, feralima i torcima. Ono što znamo za svirašku procesiju jest da se hrabro pridružila teta Kota, vjerojatno Juretova teta ili rodica. Nema je na fotografijama, ostala je u pamćenju.  

Sviraška povorka ne zastaje. Vijuga proljećem probuđenim poljima, uspinje se do sv. Jakova u Pitvama, na putu do Vrisnika već se čuju ptice u krošnjama, ti izdajnički glasovi nadolazećeg jutra, bude se prije prvog tračka svjetla iznad Biokova. Pred zoru je najtamnije i najhladnije. I u onoj tami, kroz crnu koprenu koja prekriva mrtvo Kristovo tijelo, Jure ugleda mnoštvo.

Blijeda svjetlost nazire se iznad Biokova. I on vidi prve vrisniške kuće, majku, sestre i tete i cijelo Svirče sa svim instrumentima što se nose za križen. Sve su iznijeli iz crkve i donijeli u Vrisnik. Ovo nije normalno, misli Jure. Vraćaju se svi zajedno u niti dva kilometra udaljeno Svirče. Pokušavam zamisliti jesu li išli cestom ili kroz polja, putem danas zaboravljenim. Kantaduri na povratku posljednji put započinju mukli napjev:

Evo sam ti na križ doša / vele muke jesam proša

                                      Svirče, 1943. - križonoša Juraj, njegov otac Ante i barba Jakov

I sve se u tome moglo razriješiti, u našoj svijesti očekivani happy end, savršeno logičan kraj neizvjesnosti  nakon mučne noći, no ova procesija pokazala se tek uvertirom u Juretove muke. Nedugo nakon procesije Jure i njegova dva brata odlaze u rat, u partizane. Sljedeće godine Za križen se nije održao na otoku, već daleko na jugu,  u zbjegu u El Shattu pod prašinom Sinajske pustinje. Sviraški križ tamo je ponio Stipe Franetović Tičinih  -pokazat će se kasnije - Juretov punac.

Pred kraj rata, krajem ožujka 1945. na Biokovu je poginuo Juretov brat Jakov. Došaptavanja sva ova desetljeća tvrde kako se nije radilo o nesretnom slučaju, već osobnom obračunu. Ono što je ostalo od njegova tijela donijeli su u Svirče. Pogrebi u ratnim uvjetima su brzi, bez puno dostojanstva i vremena za opraštanje. Na povratku u kuću pronašli su oca mrtvog u postelji. Bolest koja je načela ostarjelo tijelo, bezdan tuge zbog izgubljenog sina i drugog, Jureta, kojemu se tada gubio svaki trag, presudili su Antetu.

Jure je za to doznao nakon kraja rata. Možda se tad u njegovoj utrobi oteo krik nalik onom od noći Velikog četvrtka prije dvije godine, kada je tamnim crkvama lebdio jecaj kantadura: Jer ti nosim tužne glase, sinka draga već predaše.

Uporna svitanja, zavjeti šutnje, prikupljanje ostataka života u dane koji su im ostali zatomili su sjećanja na rat. Križevi su ostajali vjerni noći Velikog četvrtka, njih šest u koje su svake godine uprte oči otoka, a otkad je veća zainteresiranost medija i UNESCO-a, i oči cijelog svijeta. U kući obitelji Plenković - Didetovih tek su dvije slike na zidu: jedna prikazuje petnaest muškaraca: križonoša i još desetorica odjeveni su u bijele tonike, a četvorica u tamna odijela. Na drugoj slici njih je tri: križonoša Juraj, njegov otac Ante i barba Jakov.

Ante Plenković - Didetovih moj je pradjed, otac none s majčine strane. Juraj je moj praujak. Nona ne počiva daleko od oca i braće. Na sviraškom groblju u onoj drevnoj tišini i zaboravu neispričanih priča uvijek čujem onaj mukli jecaj koji me povezuje s njima: 

Tvoga križa sveti znamen 

nek bude varh svih nas

 amen.

Ovaj tekst posvećujem mojim Svirčanima i križonošima prošlim, sadašnjim i budućim.

Od srca zahvaljujem Juretovoj unuki Maji Milošević - Carić, njezinoj mami Branki rođ. Plenković i onima koji su utkali svoje riječi i misli u ovaj tekst.