Čuvaj nas od pomora!

 Pandemija koronavirusa potaknula nas je na prisjećanje o davnim epidemijama koje su obilježile hvarsku povijest. Epidemije nisu novost, no dobra je vijest da je gotovo uvijek slijedilo vrijeme procvata i prosperiteta nakon mučnih i teških perioda bolesti, čemu se nadamo kad ovo jednom prođe. Nakon godinu dana od početka pandemije izvjesno je da svjedočimo događanjima koji će ostaviti vrlo dubok trag u povijesti.

 Kužina jadna i spas hvarskog puka

U kolektivnom ljudskom, ali i kulturnom sjećanju kužne epidemije su na prvom mjestu. Vraćale su se povremeno u snažnijim ili slabijim valovima i ostavile ogroman broj žrtava. Nažalost, na svojem pohodu nisu zaobišle Hvar. Bez obzira na trenutni nedostatak izvora i pouzdanih dokaza,  možemo pretpostaviti da je naš grad i otok poharala tzv. Justinijanova kuga, s vrhuncem od 540. do 542.g., koja je u mediteranskom bazenu uzela, ovisno o izvorima, od 300 000 do više od 3 milijuna života!

Najstarija sačuvana hvarska crkva - sv. Kuzma i Damjan, skrivena među kućama, spomen je na kugu koja je harala Dalmacijom (nije sigurno je li zahvatila Hvar) dvaput u prvoj polovini 15. st., a na susjednom Braču usmrtila je dvije trećine otočnog stanovništva. Crkva je prvi put spomenuta u jednoj ispravi 1439. g., i zanimljivo je da je ulazom okrenuta prema jugu, odnosno moru i luci, odakle se smatralo da dolazi pošast.

                                              Crkva sv. Kuzme i Damjana, Hvar 

Prvi pouzdani podatak o epidemiji kuge u Hvaru je iz 1484. g., kada je u tijeku gradnja crkve sv. Roka istočno od dominikanske crkve i samostana sv. Marka. Po prozorskom pragu sa zapadne strane (danas dio restorana Mizarola) vidi se da je crkva trebala izvorno biti puno većih dimenzija i okrenuta prema jugu, no vjerojatno je žurba prevagnula, u želji da se što prije podigne crkva zaštitnicima od kuge, kako bi mogla štititi grad. Na ulaznim vratima reljef je sv. Sebastijana i Roka, zaštitnika od ove opake bolesti, a postojao je i natpis koji se sada nalazi na zapadnom ulazu u četvrtastu kulu Leroj: "Isus Krist Spasitelj. Na slavu Prevelikoga Svetoga Trojstva, Preslavne Djevice Marije od Navještenja, i svetih mučenika Roka, Fabijana i Sebastijana, ovaj hram bi sagrađen kao ispunjenje zavjeta kada je kuga ubrzo prestala, u danima veličanstvenog i velikodušnog gospodina Ludovika Memma, kneza i providura Hvara, godine 1484., i bi posvećen od prečasnog gospodina Ivana Corone, predostojnog zadarskog biskupa...i pastira Ulcinja".

                                   Reljef sv. Sebastijana i sv. Roka, crkvica sv. Roka u Hvaru

Hvar je pohodila

kuga i 1512., u jeku Pučkog ustanka, te će se u tom stoljeću vraćati u Hvar još

nekoliko puta. Spomen na tu ili one iz 1530-ih jest

Kamenkriž na stijeni iznad zapadnog dijela luke, s natpisom na latinskom: Drvo križa

Gospodinova i Marijina, na svjedočanstvo ponovno stečena zdravlja. Najpoznatija

je ona iz vjerojatno najburnijeg desetljeća lokalne povijesti - 1576./7., koja

je trajala 18 mjeseci i pokosila dvije i pol od tri i pol tisuće stanovnika.

vremena osim jednog zapisa koji za širenje kuge optužuje tadašnjeg hvarskog kneza Anzola Dolfina zbog nebrige i nereagiranja. Ipak, jedna sličica daje nam uvid u tadašnje stanje: nekoliko izvora

Zanimljivo, nije nam ostalo mnogo neposrednih svjedočanstava o pošasti iz tog

donosi podatak o okuženima koji stoje na obali otočića Marinkovac i notarima

nije imao karantenu ni lazaret. Za to su poslužili Škoji, prirodna izolacija

diktiraju oporuke. Unatoč tome što je Hvar u to vrijeme bio vrlo prometna luka,

odijeljena morskim kanalom. Smatra se da je i Petar Hektorović boravio u

svojevrsnoj karanteni na Marinkovcu za vrijeme kuge 1536. g.

Nadu u svladavanje epidemije i nadnaravnu intervenciju daje nam legenda o crkvici u Zoraću. Za vrijeme kuge u Hvaru  jedan je dječak-pastir u grmu pronašao malenu Gospinu sliku. Odnio ju je doma i stavio u sanduk, no ona bi svaki put misteriozno nestala i vraćala se na mjesto nalaska. To je bio znak da na tom mjestu sagrade crkvicu, nakon čega je epidemija prošla. O tome su svjedočili stihovi na malenoj Gospinoj ikoni: Po milosti ove Slavne hvarski puk je oslobojen od kužine jadne, kad ov'tempal bi sagrajen. Crkvica uz more je i danas omiljeno mjesto za hodočašće stanovnika Hvara i Milne.

                                  slika iz Gospine crkve u Zoraću (foto: Ivo Vučetić)

Opravdano je postaviti pitanje kako su se ljudi nosili s ovom epidemijom i je li bilo kakve vrste bolnice. Prva se ubožnica spominje sredinom 15. st. uz crkvu Svih Svetih na Pjaci (otprilike na mjestu današnjeg Studenca), zatim uz crkvu Anuncijatu, na mjestu sakristije. Zgrada jugoistočno od Katedrale poznata kao Ošpidol služila je u zdravstvene svrhe tek od 1801. do 1950-ih. Kao vojna bolnica neko vrijeme služile su i gornja i donja palača Paladini (u donjoj je i danas prostor ambulante). Sredinom 18. st. namjenski je na Fabriku izgrađena bolnica za potrebe mletačke jadranske mornarice, koja je nakon propasti Venecije vrlo brzo postala ruševina. Riječ je o tzv. crvenoj kući, nazvanoj tako po boji žbuke, danas Fabrika 35. Zdravstvo je pronalazilo svoje mjesto u brojnim gradskim kućama, čak i u franjevačkom samostanu, no pitanje definitivne lokacije, a pogotovo usluge nije do kraja riješeno ni danas.

Kolera - udarac azijskog biča

Do početka 19. st. kolera je bila bolest samo na ograničenom prostoru oko rijeke Ganges u Indiji, prije nego je započela svoj smrtonosni pohod na Europu. Prvi put je stigla u Dalmaciju u srpnju 1836., trgovačkim jedrenjakom iz Trsta koji je tada već imao veliki broj zaraženih. Do tada nepoznata i nagla bolest brzo se širila primorjem i zaleđem. U Splitu su bolest povezivali sa naglim zahlađenjem koje se dogodilo u srpnju, ne znajući da se bolest širi bakterijama iz fekalija, te da obolijevaju oni koji piju zagađenu vodu ili jedu zagađenu hranu. U to vrijeme naše područje imalo je neadekvatne higijenske uvjete, nije bilo tekuće vode ni kanalizacije. Ljudi su se zatvarali u kuće, izolirali se, što je donekle uspjelo smanjiti broj umrlih. Naš otok je zaobišla prva epidemija, kao i druga 1849. g, no treća se pokazala kobnom.

Sredinom srpnja 1855. u Stari Grad, tada glavnu otočnu luku, uplovio je trgovački jedrenjak iz Rijeke sa zaraženom robom. U nešto više od mjesec dana oboljelo je 449, a umrlo 230 osoba, 5,5% tadašnjeg stanovništva. Knjiga Vinka Ruževića "Stanovništvo Starog Grada sa Rudinom i Selcima" (2019.) donosi kronologiju smrtonosne pošasti: prvi je slučaj zabilježen 13. srpnja 1855. u selu Rudine, dva kilometra sjeverozapadno od S. Grada. U polju nedaleko Rudine umrlo je sedam osoba i odmah su tamo sahranjeni. Tijela preminulih polijevali su neugašenim vapnom i vodom kako bi sve izgorjeli.

 Neizostavno je spomenuti dr. Dinka Gazzarija, mjesnog liječnika koji je ubrzo uvidio zaraznost ove bolesti, te dao spaliti nekoliko kuća u kojima je bila zaraza, čime je epidemija suzbijena. Kao zahvalnost starogradska općina je njemu i dvojici suradnika odlučila dodijeliti zlatne medalje, no oni su odbili i namijenili iznos za popločanje Srinje kole, glavne gradske ulice. Gazzari je poznatiji po impozantnom ljetnikovcu na predjelu Gomilica iznad Selaca, a tamo je i pokopan. I ljetnikovac i grob su u sramotno lošem stanju. 

                   Ljetnikovac Gazzari na predjelu Gomilica (izvor: topohvar.at) 

Vrijedi spomenuti i lijep primjer otočne solidarnosti: u jeku epidemije kolere Starograjani su odlučili poći u zavjetno svetište Gospe od zdravlja na brdu Račić iznad Jelse, ali Jelšani im to nisu dozvolili, opravdano strahujući od zaraze, i ponudili im da će oni izvršiti zavjet za njih. To su nastavili sve do 1998.g., kada su Starograjani obnovili zavjetno hodočašće Gospi na Račić. 

Povjesničar Frano Baras opisuje situaciju u Hvaru: Grad Hvar bio je ugrožen dva puta. Zarazu je najprije donio neki Marković Sabaker, ali je izolacijom zaustavljena. Drugi put ju je unio Marin Barbarić zvan Kamerlengo. On je nadzirao Mrtvu luku u Sokolićima (pogrešno zapisano, pravi naziv je Sokolica, stari naziv za uvalu Vira) i tamo je došao u dodir s lađom koja je imala jednog mrtvog. Vrativši se u Hvar, razboli se on, cijela obitelj i svi rođaci. Tako se kolera proširi po četvrti sv. Nikole, a poslije po čitavu gradu. Seljak što je došao kupiti žita prenese je u Brusje. Umre on i dvoje njegovih. Iznenadni požar zahvati okuženu kuću i tako se zaustavi širenje. Epilog kolere, koja je u Hvaru harala od 24. srpnja do 9. rujna 1855. g., bilo je 70 oboljelih i 44 preminulih. Mrtve su sahranili na Mornarskom groblju, naslonjenom na franjevački samostan sa sjeverne strane, od čega su danas ostali tek zidovi, a na tome mjestu maslinik. Ipak, unutar toga nekadašnjeg groblja postoji spomen na ovu epidemiju: podnožje kamena križa s natpisom koji komemorira smrt Katarine Novak r. Bodlović, žene Stjepana, a križ je postavio njezin nećak Antun Petrov za obnove groblja 1884. g. 

U Brusju su žrtve kolere pokopane na nekadašnjem privremenom groblju u Brusnom Dolcu, što komemorira križ i natpis: + / Na ovom mjestu/ na Brusni Dolac /pokopano je 18 Brušana / za vrijeme kuge i kolere / 1852. (?) godine / Bože smiluj im se dušama.

spomen na koleru u nekadašnjem mornaričkom groblju u Hvaru

Španjolska gripa - epidemija obavijena tišinom

Od početka je trenutna epidemija koronavirusa uspoređena sa pandemijom influence, poznatije pod nazivom španjolska gripa, koja je od proljeća 1918. u dvije godine i nekoliko valova usmrtila 20-30 milijuna ljudi, više nego Prvi svjetski rat. Unatoč tome što su malobrojne obitelji koje nisu pogođene ovom tragedijom, u svijetu ne postoji nijedan spomenik nastradalima, a multidisciplinarna proučavanja ove, po mnogo čemu fascinantne pandemije postoje tek tridesetak godina. Prenesena je iz Amerike u Europu transportima američkih vojnika i upravo su vojnici bili glavni širitelji zaraze. 

Malobrojna hrvatska znanstvena literatura, uglavnom koncentrirana na kontinentalni dio zemlje, baca nešto svjetla na pojašnjenje lokalnih prilika: prve vijesti u hrvatskim novinama pojavljuju se u svibnju 1918., kada je „misteriozna crijevna bolest“ napala Španjolsku i njihov državni vrh. U dalmatinskim pak novinama "Novo doba", preteči Slobodne Dalmacije, prva vijest o španjolskoj bolesti pojavljuje se 11. lipnja 1918.g. kao posljednja vijest na posljednjoj, četvrtoj stranici broja. Tajanstvena bolest polako se širi još uvijek zaraćenom Europom, liječnici pokušavaju shvatiti o čemu se radi, a mediji ne pridaju previše pažnje, najviše zbog prioritetnih ratnih zbivanja. U srpnju iste godine pojavljuje se prva vijest o zaraženima na području Hrvatske. Najprije je riječ o skupini austrougarskih vojnika i civila u Požegi, nekoliko dana kasnije u Sarajevu, a sredinom srpnja 1918. novine izvještavaju o pojavi gripe u Splitu i 40 oboljelih. Zbog malenog broja smrtnih slučajeva država ni mediji nisu dizali paniku. U listopadu se situacija promijenila - stigao je prvi jači val. Iz gotovo svakog mjesta javljali su o brzom širenju bolesti, ukinuta je nastava i preporučena izolacija. Također je bilo određeno da svaki kotar javi stanje na terenu i broj umrlih. No sve lošija prometna povezanost uzrokovana slomom Austro-Ugarske, akcijama zelenog kadra i birokratska tromost činovnika dovele su do toga da mnogo mjesta nije ni čulo za državne odredbe. Zastoj javnih službi ulaskom u novu državu SHS i nedostatak liječnika također su rezultirali nedostatnim podacima, što je uz već spomenutu desetljetnu tišinu doprinijelo tome da o razornoj snazi ove pandemije u Hvaru nemamo dovoljno podataka. Specifičnost pandemije je što je ugrozila ljude u punoj životnoj snazi, stvarajući pojačanu reakciju imunosnog sustava u tijelu oboljelog - imunitet bi napao i zaražene i zdrave stanice, što je rezultiralo smrću oboljelog. U listopadu i studenom 1918. uslijedio je novi val bolesti. U tadašnjim novinama vidljive su dvije proturječnosti: poziv građanima na oprez, ali i poziv na demonstracije potpore južnoslavenskom ujedinjenju u Kraljevinu SHS. Rezultat je bio poguban: sve više oboljelih i umrlih. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj umrlo minimalno 20 000 ljudi od španjolske gripe.

Val smrtonosne gripe u Hvaru poklapa se s ostatkom Hrvatske - listopad i studeni 1918.g. Sredinom studenog Hvar zauzimaju Talijani. Tek nekoliko glasova nam daje naslutiti stravu tog vremena: naš dragi sugovornik Zorko Maričić Banjuš rekao nam je kako je njegova majka preboljela španjolsku gripu u Splitu, vjerojatno se zarazivši na putničkom brodu koji je do Splita plovio preko Sumartina zbog podmorskih mina u Splitskim vratima. Dodao je kako je imala sriće ca ni bila noseća, jer su sve koje su bile noseće umorle. Važno je napomenuti kako je španjolska hunjavica ili groznica, kako su je nazivali ondašnji mediji, "nalegnula" na ostale bolesti koje su harale u iscrpljenoj i zapuštenoj Dalmaciji, te dijagnostika toga vremena nije uvijek precizna i pouzdana oko potvrde smrti od španjolske gripe. Zbog toga je teško utvrditi i konačan broj preminulih u Hvaru. 

                        grob talijanskoj vojnika G. B. Alvigija umrlog u siječnju 1919.g. 

Na južnom, zemljanom dijelu hvarskog groblja nalazi se nadgrobni natpis talijanskog topnika starog 23 godine. Nesretni Alvigi umro je u siječnju 1919., a kao razlog navedena je jednostavno malattia - bolest. Obzirom na datum i godinu, velika je vjerojatnost da je umro od influence. Hvarski grobovi uglavnom šute o smrti naših predaka i ovo je jedini natpis gdje možemo sa velikom sigurnošću odrediti razlog. Buduća istraživanja će, nadamo se, rasvijetliti i ovo pretužno poglavlje naše povijesti.