Kraljičina vodica - novi hvarski suvenir?

 

„Procvat i važnost Hvara sada je stvar prošlosti. Da nisu znakovi nekadašnjeg bogatstva vidljivi na svakom koraku, bilo bi teško vjerovati da se Hvar ikada nalazio na glavnim putovima europske trgovine.“, zapisao je britanski arhitekt i putopisac Thomas Graham Jackson u drugom svesku knjige Dalmatia, Quarnero and Istria 1887.g.

Poznato je kako u to vrijeme austrijske vladavine monarhija nije pokazala zanimanje za boljitak Dalmacije, time ni Hvara. Osim neizgradnje željezničke pruge sa Splitom, Austrija nije gradila ni ceste na otoku. Ulov plave ribe, jedna od najvažnijih gospodarskih grana još od vremena Venecije, potpuno je podbacio, bolesti napadaju lozu. Jackson u nekoliko rečenica spominje otočnu i gradsku privredu. Piše o uzgoju „divlje krizanteme“, zapravo dalmatinskog buhača, čije se lišće i cvjetovi suše i u vrećama šalju u Trst, gdje se prerađuju u prah koji služi kao prirodni, neškodljiv insekticid protiv stjenica i buha. 

Iako otprije poznat, buhač se kao poljoprivredna kultura počeo uzgajati oko 1850.g. u Dubrovniku. Vrlo brzo se uzgoj širi na cijelu Dalmaciju, te početkom 20.st. cijela Dalmacija proizvodi oko 900 tona buhača godišnje, a zasađena površina je preko 6000 hektara. Otok Hvar proizvodio je oko 200 t. U drugoj polovici 19. st. najveći proizvođači buhača bili su Japan i Dalmacija. Zbog tržišne konkurencije i proizvodnje sintetskog preparata insekticida koji je imao jača svojstva, uzgoj buhača opada nakon I. svj. rata i kao prestanak možemo odrediti godine prije II. svj. rata.

Jackson spominje još jedan lokalni proizvod, Acqua regina ili Kraljičinu vodicu, izvorni hvarski kozmetičko-ljekoviti preparat, danas u potpunosti zaboravljen. Radi se o proizvodu koji se mogao naći pod cijeloj Monarhiji, temeljenom na eteričnom ulju od ružmarina „po kojemu miriši svaka ulica i uličica“, a bio je namijenjen njezi i uljepšavanju. Prvi spomen je iz 18.st. Vodica je samo po imenu. Po opisu je bila nešto između parfema i balzama. Iako je recept držan u tajnosti, iz arhiva doznajemo recepturu iz sredine 19.st., po kojoj su glavni sastojci vinska žesta, aromatične biljke - cimet, klinčić, kadulja, lavanda, tamjan i sl. i eterična ulja. U nekoliko mjera rakije komovice stavlja se kilogram ružmarinova cvijeta, manja količina aromatičnih biljaka te se reducira i postupak se ponavlja tri puta. 

                           Recept za izradu kraljičine vodice sa talijanskog bloga La via delle Herbane,

                                         koji se u znatnoj mjeri razlikuje od hvarskog recepta

Premda u 19.st. na otoku Hvaru djeluje nekoliko destilana eteričnog ulja, značaj ovog proizvoda vidljiv je iz prospekta objavljenog 1839., u kojem proizvođač-ljekarnik Josip Marinković reklamira ovaj pripravak. Njegova vodica mađarske kraljice (Acqua della Regina d'Ungheria, s kraljevskim grbom) pomaže kod brojnih tegoba, neuroze, epilepsije, migrene, slabosti i nesvjestice, histerična uzbuđenja, lupanje srca, možemo reći sve tipične ženske bolesti 19.st. Sam Marinković je na osnovu mišljenja Medicinskog fakulteta u Beču dobio potvrdu opće dvorske komore o neškodljivosti, i time dozvoljenoj upotrebi ovog pripravka. Može se nakapati na posteljinu ili odjeću, mazati na kožu, miješati s tekućom vodom za svakodnevnu higijenu, zajedno s dušičnom kiselinom za čišćenje zubi. Prodavala se u duguljastoj staklenoj bočici. Određenu količinu kraljičine vodice, spominje Marinković u reklami, kupila je i austrijska carica Karolina Augusta, posljednja, četvrta žena cara Franza I., djeda Franje Josipa I. (on u reklami spominje imperatrice madre, očiti marketinški trik). Putopisci 19.st. vrlo često spominju kraljičinu vodicu u opisima posjeta otoku Hvaru: saksonski kralj Friedrich August II. je zajedno s botaničarom Bartolomeom Biasolettijem posjetio Hvar 1830-ih te je zapisao kako se od vršaka ružmarina destilacijom proizvodi mirisna tekućina Spiritus Rosmarini, Aqua Reginae Hungarie koja se prodaje u malim bočicama i koristi se u medicini i kozmetici. Ružmarinovo ulje spominje i Sir John Gardner Wilkinson (1848.) i navodi kako se upotrebljava za izradu finog sapuna, što piše i Jackson.

Tradicija uzgoja ružmarina na otoku Hvaru starija je od pola tisućljeća i ova biljka dio je gotovo svakog putopisa od srednjeg vijeka do današnjih dana. Prema podacima, krajem 19.st. na Hvaru se proizvodilo oko 20 tona ružmarinovog ulja. Nakon Prvog svj.rata prestaje proizvodnja kraljičine vodice. Današnja proizvodnja je zanemariva, uglavnom za organske kozmetičke proizvode, premda ružmarin raste gotovo na svakom koraku, a domaće potrebe nadopunjuju se uvozom.

Kraljičina vodica, vjerovali ili ne, i danas se proizvodi, doduše, ne više na Hvaru, već u Italiji. Uspjela sam je naći u trgovini L'erbolario (8,90 eura) na jednom od padovanskih trgova. Namijenjena je masnom i mješovitom tipu kože, što me dodatno oduševilo. U modernoj proizvodnji više nije balzam, nego tonik, tj. vodica za ujednačavanje tena i osvježavanje kože lica. Ima nježan, blagi miris po ružmarinu.

                                      Acqua della Regina d'Ungheria kakvu proizvodi L'erbolario

                                                  (izvor: nonmettermipressione.com)

Na internetu se može naći i recept za izradu kraljičine vodice, koji se uvelike razlikuje od hvarskog.

Neka tekst posluži kao poticaj znalcima za stvaranje starog-novog kozmetičkog pripravka i potencijalnog hvarskog suvenira.