Velo šetemona 1783.

Knjige računa i evidencije prihoda i rashoda se na prvi pogled uopće ne čine zanimljivim štivom. Ipak, povjesničari i ostali zainteresirani iz raznih humanističkih područja mogu i u tim dokumentima pronaći pravo blago. U spisima hvarske Bratovštine Duha Svetega, pohranjenih u Državnom arhivu u Zadru, pronalazimo nekoliko kratkih zapisa o bratimskim aktivnostima tijekom Velikog tjedna. Spomenuta bratovština bila je prethodnica današnje Bratovštine sv. Nikole (od 1980.g. u bratimskom statutu je kao sjećanje i počast pridodan i Duh Sveti kao titular „bilih“ konfratih). Prvi pouzdani spomen bratovštine je iz 15.st., a ukinula ju je francuska vlast 1807.g. Prema zapisima, bilo je 25 aktivnih članova prije ukinuća. 

Knjiga računa iz zadarskog arhiva o kojoj je ovdje riječ obuhvaća bratimske aktivnosti od 1773. do 1804.g. U zapisu 18. travnja 1783.g. Antonio Bracanović pok. Ivana, gaštaldo bratovštine, lijepim rukopisom po stavkama ispisuje novčani iznos koji su dali „anđelima koji su nosili muke i Marijama“ (agli angeli che portarono li Misterj della Passione, ed alle Marie), dječaku koji je nosio trepetojku/škarabatušu i, doslovno, stvarao buku (al Putto, che fece la batarella), onima koji su nosili ferale ( alli portaferali) i osobi koju danas prepoznajemo kao Pučeta, bratima koji u tonici bez oznaka, bos i pokrivene glave nosi križ u procesiji po Božjim grebima na V. petak poslijepodne. U tadašnjem jeziku ima posve drugačije nazive - Batti Croce i Manigoldo. Zapis iz 1792.g. pokazuje još jedan neočekivani naziv za istu osobu - Juda (Giuda). U talijanskom rječniku pojam manigoldo označava vrlo zlu osobu, spremnu učiniti najokrutnija zlodjela. Iz perspektive našeg vremena, u kojem nošenje križa znači veliku čast, čini se da su naši preci potpuno suprotno gledali na osobu koja je nosila križ u procesiji. Imajući na umu naglašen pokornički karakter Bratovštine Duha Svetega, nesretni manigoldo javno je preuzimao na svoja leđa sve bratimske, gradske (i svjetske) grijehe, na taj način čineći svima jasan i vidljiv znak pokore, kajanja i poniznosti. Fra Bernardin Škunca zapisuje kako je običaj pokrivanja glave u procesiji po Božjim grebima u ovoj bratovštini bio prisutan od samog početka u srednjem vijeku. Ta skrivenost lica, pognutost glave, bose noge na hladnom kamenu, lišavanje vidljivih bratimskih oznaka, anonimnost prisutna je do danas. Iako je danas zadržala tek simboličko, površno značenje, nekadašnjim bratimima, a i Hvaranima, manigoldo je bio upozorenje na zlo, bol i patnju,  primjer svega što svojim životom i djelima ne smiju postati.

      "Puče" bratovštine sv. Nikole u procesiji po Božjin grebima na V. petak poslijepodne

 

Anđeli su, kao i danas, djeca koja prate križ noseći drvene simbole muke. „Marije“ su najvjerojatnije bile tri žene - supruge, sestre, majke ili kćeri članova bratovštine, koje su „glumile“ Kristovu majku, Mariju Magdalenu i Mariju Kleofinu, žene koje su molile pod križem na Kalvariji, u našem slučaju prateći procesije u crnini. Ovaj običaj „tri Marije“  bio je sačuvan u nešto drugačijem obliku do sredine prošlog stoljeća. Do 1953., kada je režim ukinuo procesiju po Božjim grebima na V. četvrtak i V. petak, obje bratovštine, koje su tada zasebno išle u procesije, pratile su članice djevojačkog i materinskog društva. Trepetojke i škarabatuše, odnosno vrlo snažan zvuk koji u vazmenom trodnevlju zamjenjuje zvona i naglašava patnju i muku, i danas su prisutni u našim pobožnostima. Sve navedeno također upućuje na elemente srednjovjekovnog teatra - čestih i prigodnih uprizorenja Kristove muke i smrti koji su se isprepleli i u pojedinostima stopili s pasionskim pobožnostima.

                    Obnovljena procesija Po Božjin grebima, 1990. U prvom planu "Puče"

Godine 1801. u zapisima nailazimo na podatak o popravljanju i uređivanju ferala i drvenih simbola muke, te novčani iznos isplaćen svećenicima za pohod Božjim grebima na V. četvrtak i V. petak poslijepodne. Također čitamo o kupljenoj količini voska za kvarantore, isplaćenom iznosu osobi koja je ukrasila oltar za kvarantore i određenoj količini žita za one koji su bili prisutni na ovoj pobožnosti 40-satnog klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu.

Šturi podaci zapisani u bratimskoj knjizi računa tek su djelić mozaika koji valja sastaviti kako bismo rekonstruirali bogato djelovanje ove nestale bratovštine. Primjećujemo svetkovine koje je kasnije naslijedila Bratovština sv. Nikole (Kandalora, Duhovi, sv. Nikola, Mladenci…). Među požutjelim stranicama nailazimo na nadimke prisutne i danas u našem gradu (Hahon, Ribica, Ragužel). Pronalazimo toponime još prisutne u lokalnom sjećanju (Polićevo, Kosmaca, Kopito, Lemiše). Doznajemo o brojnim nasadima loze, soljenju srdela, kupovini žita, sira, mesa i maništre, ženama koje su pomogle nositi kamenje iz polja, pripremi danas nestalih procesija-rogacjuna, brojnim imenima građana…

Veliki dio ostavštine nekadašnje bratovštine preuzela je Bratovština sv. Nikole osnivanjem, odnosno obnovom 1861.g. No, uz sve sačuvane izvore, možemo predočiti kako su izgledali bratimi Duha Svetega: imali su jednostavnu bijelu toniku s kapuljačom i pojasom. Takvi su prikazani na slici sa sv. Franjom i sv. Antonijem koja se nekada nalazila u njihovoj crkvi, a danas u sakristiji Katedrale.