ARNESTO

 

Odnos prema drugome i drugačijima u malenim i zatvorenim sredinama, čak ne nužno otočnim, odavno je tema u književnosti, umjetnosti i društvenim znanostima. Pripadnike takvih sredina često se karakterizira kao britke na jeziku, isključive, okrutne, one koji grubost i oštrinu začinjavaju ciničnim i oporim humorom. Dovoljno je reći kako u hvarskom govoru postoji pedesetak uvredljivih i ponižavajućih izraza (sve ih nabraja Radoslav Benčić u svome, bez sumnje, životnom djelu, Rječniku hvarskog govora (2013.)), dok pohvalne atribute često treba tražiti povećalom na gusto otipkanim stranicama rječnika, kao i u onome što je od forskega govora preostalo. Antologijska, nezaboravna scena tragične smrti lika Antoniota Servantesa u seriji Naše malo misto (glumi ga legendarni Ivica Vidović) do krajnjih granica je prikazan odnos cinične, nepovjerljive i zlurade sredine i osjetljivog pojedinca koji se ne uklapa u mainstream lokalnih zadatosti i obrazaca ponašanja i djelovanja.  Međutim, treba reći, Hvar je oduvijek bio otvorena luka i sredina u kojoj su gotovo svi bili dobrodošli i dobro prihvaćeni. Postoji veliki broj primjera istinskog suživota i tolerancije u pisanoj i nepisanoj povijesti našeg grada i otoka, ali jednako tako postoji i mnogo bespotrebno uništenih života, ranjenih duša i propuštenih prilika, kao i okrutnih situacija u kojima je humor zapravo krinka uvrede i povrede tuđeg dostojanstva.

Osobenjaka (u Benčićevu rječniku pronaći ćemo i druge izraze!) je u Hvaru bilo oduvijek. Početkom 20. stoljeća među njima se isticao Ernest Schibert / Sichart – prezime ovisi o zapisničaru. Njegova pojava i život djelovali su na dva gradska kroničara koji su imali potrebu uvrstiti ga u vlastite zapise o životu Hvara i Hvarana u prvoj polovini 20. stoljeća: to su Petar Novak Sisica (1898-1989), čiji se zapisi čuvaju u arhivu župe Hvar i Muzeju hvarske baštine i Đino Novak, čiji je fond u Muzeju hvarske baštine. Oba kroničara zaslužuju posebnu pažnju, kako životom, tako i njihovim često pronicljivim i intrigantnim uvidima u život jednog grada.

 

No vratimo se Ernestu. Hvarani su ga nazivali Arnesto ili skraćeno Arne. Njegov otac bio je pripadnik ugledne bečke obitelji, a doselio je s obitelji u Hvar kako bi vršio dužnost inženjera šumarstva.  Arnesto se nakon smrti roditelja odao piću. Zarađivao je uglavnom pomažući tu i tamo kome je bilo potrebno, a svaki zarađeni novčić trošio je u gostioni na rakiju ili vino, najčešće opolo koje mu je bilo najdraže. Nakon što je bio smješten u Ošpidol, tadašnjoj ubožnici, i nehotice skrivio požar, bio je praktički beskućnik. Njegov je život, piše Đino Novak, bio život pustinjaka. Gologlav i bosonog, u bijelo-modroj mornarskoj majici, zakrpljenih hlača, klatario se je po uskim gradskim ulicama. Spavao je gdje je stigao: na nekom trgovačkom bavulu, u gajeti u Mandrać, na bovi ispred stare zgrade kapetanije, na Fabriku pod borovima. Tako se nakon jedne ljetne nevere sklonio u valjkasti otvor velike plutače što je služila za privez velikih putničkih i trgovačkih brodova nasred vale, a inače se čuvala pred (danas nepostojećom) zgradom lučke kapetanije. Arnesto je zaspao u toj plutači i usput zapeo te je izgledao poput neobične kornjače. Počeo je dozivati i vikati i nakon što su se svi prolaznici najprije dobro nasmijali, ribari su ga izvukli iz bizarnog prenoćišta.

Njemu se pripisuje i slavna rečenica "Bidan For profundon!". Naime, jednom se Arnesto toliko napio da je zaspao u nekoj gajeti u Mandrać. Nekoliko šaljivdžija odvezalo je gajetu i prepustilo je kurentu. Gajeta je pred jutro doplutala u Podstine, uvalu kilometar zapadno od hvarske luke, i tamo se nasukala. Arnesto se probudio i ugledao pustoš oko sebe pa je iznenađeno povikao "Bidan For profundon!"

Najčešće je boravio na mjestu gdje je kasnije izgrađen hotel Delfin, a i koristio jedinu stvar koju je posjedovao - emajliranu teću u kojoj je spravljao ono što bi mu udijelio koji ribar ili mesar. Kako je školska zgrada bila dosta blizu, pojedini dječaci su ga često znali uznemiravati, gađali kamenjem teću ili mu je izvrnuli, tako da je Arnesto bijesnio i psovao "J*** ti farigulu!" (farigula = mrav).

Arnesto je uvijek bio u oskudnoj i poderanoj odjeći, često je hodao bos, tako da je ondašnjim majkama bio izvanredan model za strašiti djecu kad bi bila uplakana i nemirna ili se prijetiti da će izgledati kao on. I sam je bježao od djece, vjerojatno zbog toga što su mu se rugali. Često bi se rasplakao, misleći na vlastitu sudbinu.  Osim kad je bio trijezan i tako sposoban pomoći mještanima i zaraditi koji šold, Arnestotu - a i ostalim Hvaranima - prosjalo je sunce kada je svratila austrijska mornarica. Naime, bili su na višednevnom odmoru tijekom ljeta u našem gradu, te su slobodno vrijeme provodili u tadašnjim gostionicama. Arnesto te dane nije oskudijevao ni u hrani ni u piću. Perfektno je govorio njemački, talijanski i nešto engleskog  pa se lako sprijateljio s mornarima, a pojedini su ga znali obući u mornaričko odijelo. I takav, odrpan, nestalan, bio je omiljen među turistima, pomorcima, težacima, trgovcima, činovnicima, svima.

Unatoč alkoholizmu, Arnesto je treće godine Velikoga rata, 1917., bio primljen u vojsku, odnosno 37. dalmatinsku domobransku regimentu stacioniranu u Doboju, gdje je bilo još nekoliko Hvarana. Očito je stanje na frontu bilo toliko teško i bezizlazno kada su i njega proglasili sposobnim. Đino Novak opisuje neočekivani susret: „Jednog sparnog poslijepodneva odmarao sam se na slamnjači u gnjusnoj baraci u Doboju, a oko mene su hrkali umorni vojnici. Prene me surovi glas narednika: Ovdje ti je mjesto! Dignem glavu, pogledam i ne mogu vjerovati. Protarem oči, kad preda mnom Arne. Digoh se naglo i poljubih ga, ali on ne progovori ni riječi, već me žalosno i zbunjen pogleda. Dugo je tako stajao prestrašen i blijed, kružeći pogledom po tom novom ambijentu, kao da nešto traži i ispituje. Pozvah ga da sjedne do mene. Arne me posluša i krupne suze mu okvasiše oči. Opisao mi je svoje jade, pričao mi je da ga je vojna komisija na pregledu u Hvaru ismjehivala. da ga je liječnik dugo pregledavao i napokon da mu je u uho šapnuo: Alcoholismus cronica, tauglich.“  Pukovnici su odmah vidjeli kako njegovo ponašanje nije u redu i žalili se "Sirota, jadnika što se od njega dešava." Njegovo ponašanje klizilo je u procijepu iz duhovitosti i srdačnosti u katatoniju. Đino Novak nedugo nakon susreta s Arnestom otišao je dalje vlakom i tek su se sreli ponovno u Hvaru, nakon što su nesretnika otpustili zbog nesposobnosti. No više nije bio isti čovjek, kao ni toliki drugi poznati i nepoznati koji su nekako preživjeli prvi veliki i besmisleni svjetski rat.

Riječima velikog pjesnika Tina Ujevića, "kao list što vjetar ga vije", Ernest Schibert/Sichart (Arnesto), nesretni sin bečkog inženjera, dobrom voljom hvarske općine smješten je u splitsku bolnicu, gdje je umro nakon jedne operacije. Nije poznato gdje je pokopan, a iz lokalnog sjećanja iščeznuo je odavno.

Baš zbog toga što oba gradska kroničara navode kako je Arnesto uvijek rado nosio mornarsku majicu, vjerujem da je naš osobenjak upravo ovaj pozer na više od sto godina staroj razglednici. Primijetit ćete da je bos ili u nekim poderanim čarapama.

Barem smo ga ovom kratkom bilješkom vratili u njegov i naš grad.