Priča o biskupu koji je prokleo Hvar bacivši prsten

 Od svih mjesta na otoku Hvar je najviše izgubio svojih legendi. Grad koji je stoljećima živio otvoren moru i drugim svjetovima, no zatvoren ostalima s kojima dijeli isti plutajući komad kopna, uz brojne povijesne, duhovne i sociološke promjene jednostavno je zanemario i naposljetku izgubio taj dio vlastitog identiteta. Zato u potrazi za legendama danas valja čeprkati po istraživanjima Instituta za etnologiju i folkloristiku, prikupljenima ponajviše na terenu 1965.g.

 

Iz grada Hvara bilo je nekoliko kazivača, a najviše priča ispripovijedala je Kate Mardešić zvana Vila, tada stara 75 godina. U transkribiranim tekstovima primjećujemo pomalo smušenu ženu koja često ponavlja rečenice ili ubacuje poštapalice.

Za ovaj put ističem jednu priču koja je nekako uspjela preživjeti sve navedene promjene, ali je u znatno okrnjenom obliku uspjela preživjeti do našega vremena. Točnije, priča kakvu danas poznajemo glasi ovako: "Bi je biskup koji je prokle For i buto parsten u more."

 

Jedna rečenica.

 

Ne znamo o kojem je biskupu riječ, a pogotovo ne znamo zašto je prokleo Hvar i bacio prsten u more.

 

Evo kako je Kate Mardešić ispripovijedala tu priču (napominjem da je prijepis bez ponavljanja i poštapalica):

"A ono je biskup bi utopi parsten kad je prokle For. Farume, Farume, sekondo Jeruzolime! Perke ga nisu itili, ca jo znon ca je bilo, i onda je utopi jedon parsten na puntu od Pelegrina i reka je: Hvarume, Hvarume, secundu Jeruzolime! Govori, ne ostalo već od tebe nego mijor, dvo, tri…jo ne znon, stanovnika."

Iz navedenih rečenica moguće je razaznati dvije stvari za koje postoji potvrda u povijesnim izvorima: užasan uzvik "Jao tebi, Hvare, postat ćeš drugi Jeruzalem!", što je po ondašnjim tumačenjima značilo potpunu propast, navodno je izrekao sam papa Julije II. 1510.g., nakon što je čuo da je u dalekom Hvaru prokrvarilo maleno drveno raspelo i o događajima koji su uslijedili. Rečenica, odnosno kletva "ne ostalo već od tebe nego mijor, dvo, tri....stanovnika" doista se ostvarila 1576./77. godine kada je, prema izvorima, epidemija kuge doslovno prepolovila broj stanovnika grada Hvara.

U zapisima Instituta za etnologiju i folkloristiku postoji još jedna varijanta ove priče koja se, doduše, spominje u jednoj rečenici, kao što je i danas poznata, također spominje Pelegrin kao i Mardešićkina priča, ali napominje da je biskup prokleo Hvar u vrijeme pučkog ustanka. Među varijantama koje nisu zapisane, ali su preživjele do danas spominje se da je biskup bacio prsten u gustirnu, i to onu na Pjacu.

Gustirna na Pjacu; razglednica iz 1960-ih 

 

Ostaje neodgovoreno pitanje koji je biskup prokleo Hvar. Jedino ime koje se spominje u varijanti koju sam čula je Petar Cedulin, hvarski biskup od 1581. do 1634. g. i prvi biskup koji je nakon pustih godina nemara većinu vremena zbilja boravio u namijenjenoj mu biskupiji. Iz nekoliko izvora doznajemo da je bio vrlo osebujna ličnost. Ukratko samo par njegovih bisera: kad je tražio povećanje poreza, Hvarani su mu srušili vrata biskupije. Kad je za vrijeme njegovog izbivanja trebao doći korizmeni predikatur, svojim zamjenicima je ostavio podužu listu što predikatur smije, a što ne - među ostalim, nije smio odlaziti na ručak i večeru po kućama, čak i ako je pozvan. Zabranio je izvođenje svetačkih prikazanja u crkvenom prostoru ili ispred crkve, što je posljedično vjerojatno ubrzalo i dodatno potaknulo otvaranje hvarskog kazališta, prvog u tadašnjem svijetu gdje su u isto vrijeme na istom mjestu mogli biti i pučani i plemići.

Nije čudno što je specijalac i čovjek vrlo kratkog fitilja, ali superdugog biskupovanja (53 godine!) poput Cedulina postao glavni lik priče o prokletstvu. Nije čudno ni što je navodno prokletstvo vezano uz razdoblje Pučkog ustanka, obzirom da su događaji tijekom te četiri godine imali ogroman utjecaj na fizički i duhovni razvoj otoka, a preostale priče, pogotovo ona o svetom Križiću i Matiju Ivaniću, nevjerojatno su žive i svježe i danas, premda su kapljice krvi odavno izblijedile, a mi i dalje ostali apatični, začahureni u vlastitim svjetovima.

Bez stvarnog prokletstva.