QUIRINO DA LEVEGO, UN VIAGGIO SENZA RITORNO (nacrt za povijest jedne obitelji)

 Vraćajući se sa sjevera Italije pretprošlog ljeta, odlučili smo nakratko stati u mjestu Levico Terme (pokrajina Trento), okinuti selfie kod natpisa Via A. Cetto, postaviti na društvene mreže, pokupiti desetak lajkova od iznenađenih Hvarana i to je bilo to. GPS nas je vodio kroz Levico, posve prazan gradić u dva popodne početkom srpnja, te još dalje do njegova predgrađa označenog kao Selva di Levico, gdje se nalazila spomenuta ploča, cilj našeg selfiranja. Zaustavili smo se na malenoj pjaci, srećom dobro obgrljenoj hladovinom i prvo što smo ugledali bio je veliki, iako od sunca i vremena izblijedjeli natpis VARAŽDINER-PLATZ. O, promislili smo, ovo ne može biti slučajno. Na pjaci, jednako praznoj u to gluho doba dana, ohladili smo se najprije napivši se blagoslovljeno studene vode iz velike kamenice ispred crkve sv. Fabijana i Sebastijana. Ni ovo ne može biti slučajno. Uz zgradu sa masnim slovima našega bivšega glavnoga grada nalazila se ploča koju smo tražili. Via A. Cetto, prezime koje više od jednog stoljeća živi u našem gradu. Iako smo skloni nepravilno izgovarati to prezime, „forizirati“ ga u Ceto, ono je oduvijek samo Četo, sa (tvrdim) Č i amen. Prije dosta godina doznala sam da su preci obitelji Cetto došli iz mjesta Levico Terme u Hvar. Promislila sam da ne može biti slučajno što ova crkva nosi ime sv. Fabijana, a jedan član obitelji Cetto zove se Fabiano, niti što su ovdje masno otisnuta slova Varaždiner-platz.

                Pjaca u naselju Selva di Levico. Na zidu zgrade vidi se natpis Varaždiner-platz.

Na istom mjestu je bio i vjerojatno istom prizoru svjedočio davne 1917. Vjekoslav Zaninović Alviž, jedan od milijuna vojnika raspršenih po blatu i rovovima zakrvavljenog kontinenta, koji je u svojim ratnim bilješkama zapisao: „Gverina pokojna oca misto. Ja san tute bi i plivo u lipo velo jezero kako forski porat.“ Levico Terme nalazi se uz obalu jezera Lago di Levico, okruženo brdima. Ranije nego u Hvaru su se tadašnjom Europom proširile vijesti o ljekovitim, mineralima bogatim izvorima oko grada, te je ovdje 1860. godine začet lječilišni turizam. U lipnju iste godine u središtu Levica, u kući Alessandra Cetta i Elisabette Dozzer čuje se dječji plač. Na svijet je došao zdrav i snažan dječak, krste ga imenom Quirino Giovanni.

O Quirinu zapisi šute dvadesetak godina. Levico se razvija u wellness&spa centar pokrajine Trento. Međutim, devedesetak kilometara dalje, u okolici mjesta Belluno događa se pojačani egzodus stanovnika. Više od osamdeset obitelji, oko 400 ljudi, zbog potrage za poslom, zaradom i boljim životom odlaze u nepregledno, gusto i bogato zelenilo slavonskih šuma, na područje između Pakraca i Lipika. Je li zov dalekih, egzotičnih krajeva na isti način dotaknuo Quirina ne znamo, ali sredinom 1880-ih nalazimo ga u Selcima na Braču. Obiteljska predaja spominje njega i brata, jedan trgovac vinima, drugi trgovac konjima, koji su iz nepristupačnih rubova Valsugane stigli u toplije krajeve, no to za sada nije moguće potvrditi.

Podaci o obitelji Quirina Cetta i Vice Bracanović, knjiga Stanje duša, arhiv župe Hvar

U Selcima je Quirino upoznao sedam godina mlađu Vicu Bracanović- Ivić, djevojku iz Hvara. Nadimak Ivić i njihovu kuću razorilo je vrijeme. Quirino i Vica vjenčali su se u siječnju 1888. i doselili u udobnu, relativno novu kuću okruženu samostanom koludrica, odnosno prostorom ženske škole i umirućom ljepoticom - ruševinama kneževe palače iz kojih će početkom 20. stoljeća niknuti hotel carice Elizabete, predmet spora i rasprava već sto pedeset godina. Njihova kuća postat će ruševina početkom 1930-ih, kada je izgrađeno istočno krilo hotela Palace. Quirino je svoj hvarski život odradio kao zidar, zanimanje koje mu se spominje u maticama i stanju duša. Krajem iste godine dobili kćer Elizabetu, koja je već nekoliko dana kasnije, anđelet maleni, prešla u vječnost. U narednih deset godina dobili su još dvije kćeri, Franjku i Ameliju/Amaliju i sinove Aleksandra i Antuna. Franjka se udala u obitelj Šeperica u Velo Grablje. Ime najmlađe Amelije pronalazimo među desecima tužnih i tragičnih sudbina ljudi razorenih i ranjenih dalekim ratom i nepovoljnim okolnostima. Njezina majka Vica, pedesetogodišnjakinja, umire u Beču. Je li to točka sloma devetnaestogodišnje Amalije, koju nalazimo 1918. godine u ustanovi u Innsbrucku? Beč i Innsbruck, do prijelomne 1918. dva grada unutar istog glomaznog carstva kao Levico i Hvar, svjedoče o povezanosti pokrajine Trento sa tadašnjim središtem, kao i o tome da je Quirino uspio održavati koliko-toliko čvrste veze s obitelji. Koliko se snalazio s melodičnim, no teškim hrvatskim jezikom? Jesu li njegova djeca govorila njemački? Vjerujem da su se sporazumijevali i na talijanskom ili kakvom dijalektu, jeziku i njegovim varijantama koje su poznavali gotovo svi Hvarani, dok nije zatrt i svjesno odbačen nakon okupacije 1918. – 1921.

U drugoj jeseni okupacije, 1919., Quirinov sin Anton, kojeg u gradu zovu Antonio, ženi se Vicom Kuzmanić. U šesnaest godina, od 1920. do 1936. dobili su sedmero djece: Kvirina, Vinku, Benediktu, Tonku, Andriju, Anteta i Šimuna. Najstarijeg Hvarani zovu iskrivljeno, mada simpatično, kao i njegovog dideta: Gverin. Ime se odrazilo i na ostalu braću i sestre, iako u našem gradu nije običaj davati nadimak uz prezime koje je rijetkost: pamtim da su i barba Androtu i barba Šimetu prišivali Gverin uz ime, ne samo Cetto, vazda sa C, forizirano. Kvirin, Vinka i Tonka rođeni su u Kaštel Sućurcu, još jedna zanimljiva i neočekivana putešestvija naših mještana, za koje često mislimo da se od silne ljubavi i obzira prema Hvaru nikad nisu maknuli dalje od punte rive. Od Antonove djece jedino sin koji je ponio njegovo ime nije dočekao odraslu dob: nakon nepune godine dana malenog Anteta zagrlila je Vječnost. Vinka se vratila korijenima, udala se za E. Palmierija i otišla živjeti u Italiju.

Kuća Bracanović - Ivić, gdje je obitelj stanovala do početka 1930-ih kada je kuća srušena za potrebe izgradnje istočnog krila hotela Palace

Nadgrobna ploča na istočnom zidu cimiterija pokazuje nam slike nasmiješenih, radosnih žena i tri, za potrebe fotografiranja ozbiljnih muškaraca: Antona, Kvirina i Androta. Sva trojica imaju usko, duguljasto lice. Kvirino, poput svoga najmlađeg brata Šimeta, imao je tamnu kovrčavu kosu. Uhvati me potpuno neprikladan osjećaj kako bi bilo proći prstima kroz kosu tog vječnog mladića Kvirina, kojemu je život stao u dvadeset petoj godini. I zažalim što je barba Andro, česti posjetitelj naše kuće, umro puno prije nego su me počele zanimati ovakve priče i sudbine, i kako mu je bomba raznijela oko, i kako ga je majka Vica trčeći nosila na rukama do liječnika u trideset kilometara udaljenu Jelsu, putem istovremeno moleći i preklinjući ženu koja ga nije pustila u kuću da se skloni pred avionima, Andro je izgubio oko, no život mu je bio spašen. Izvrsno je znao njemački: kriju li se tu tanke niti veza sa dalekim Levicom? Najmlađi, Šimun, Šime Gverin, Šime Cetto (sa Č!) cijeli je radni vijek bio frizer i brijač – s malenom kožnom torbom i u bijeloj kuti (po zanatu!) obilazio je ljude pa su ga turisti, mahom Nijemci, pozdravljali „Guten Tag, herr Doktor“, a on bi se kurtoazno naklonio na pozdrav. Njegovi sinovi, unuci, praunuci žive među nama, visoki i stasiti, uskog i duguljastog lica kao njihov Antonio, kao Quirino Giovanni.

Nadgrobni spomenik obitelji Cetto na hvarskom groblju; fotografija iz siječnja 2024.

Na kraju tog praznog popodneva u mjestu Selva di Levico nismo okinuli selfie pred pločom Via di A. Cetto. Adolfo Cetto, daljnji rođak Quirina-Gverina, bio je knjižničar, istraživač lokalne povijesti i vrstan poznavatelj gljiva.

Imao je usko, duguljasto lice. Pravi Cetto.

Sa Č.