Dvije riječi o Škojima

 

Višnjica Machiedo:

Kontroverze „pisma“ župnika Juraja Plančića Petru Kuničiću:

 

Tekst pisma nalazi se na str. 226-228 knjige „Viški boj“ Petra Kuničića

 

„ Evo pisma, što nam[1] ga je upravio vrli bruški župnik, kada smo ga zamolili, da nam kaže štogod: „Dne 18.srpnja 1866, kada sila talijanskog brodovlja[2] udari na Komižu[3] i Vis, 4 parnjače doplivaše u luku hvarsku[4] s namjerom[5], da potraže gdje je utopljena brzojavna žica, što spaja ovaj s otim otokom[6], te da ju i presijeku. Svi činovnici[7], što ih je bilo u Hvaru, po višem nalogu[8], kad vidješe neprijateljske parnjače u luci, ostaviše Hvar i brže bolje prispješe[9] ovamo s blagajnom od 30.000 forinti[10], i s najznamenitijim spisima[11], pa se neki nastaniše kod mene,[12] a neki bjehu smješteni po poglavitim kućama. Ondašnji pretur Fortis, koji je bio glava hvarskih činovnika[13], pozvan, da se smjesti uz dva druga u mojoj kući[14], povjeri mi blagajnicu sa spisima[15], i jer je veoma slab na zdravlju[16] i silno prestrašen s neprijateljske navale, bud da kroz malo vremena, gdje se ne pokaže žica, da je presijeku, kako je i presjekoše[17], gotova su bila taneta proti Hvaru, zamoli me da bi mu bio pri ruci pri otpremanju brzojavaka[18] i drugih spisa na starije vlasti[19]. – Dakako, pristadoh toj molbi, pa i dan i noć[20] kroz dneve 18.[21], 19. i 20. otrčavši neizbrojne pute na brežuljak najbliži selu, otkuda sam mogao izvrsnim svojim durbinom[22] razgledati svaki pokret talijanskih brodova i svaki otpor sa strane viškog otoka[23], a morao sam vrativ se kući kazati g. Fortisu svaku, te s njegovim dogovorom sastavljati brzojavke i otpremati ih brzojavnom činovniku Brauneru[24], koji se je bio smjestio s brz. nad Grabljem, neka ih dostavi Spljetu, Zadru i Pulju[25], oliš drugih izvještaja, što ih sastavljaše i otpremaše iza brzojavaka. Drugi dan[26], kada su 4 tal. broda uljezla u luku, što sam ja htio da se odmah brzojavi[27], kako i nakon toga, da su isti bili istjerani iz luke i da su izašli na široko more[28] sa ostalim brodovima, zgodi se i ovaj slučaj, što je vrijedan da vam ga spomenem, neka i vi zapoznadete, kako je ljudi na svijetu, koji sa zle namjere nastoje pokvariti i najbolji ponos i najčestiju istinu.[29] – Neki činovnici, koji uza me svojim dalekozorima[30] razgledavahu bitku oko Visa, pošto sam htio, da se brzojavi o izgonu oklopnjača iz luke, dođoše k Fortisu, te htjedoše da ga uvjere, da sam ga prevario, da to nije istina, što su oklopnjače istjerane iz luke, već da je Vis sasvim propao. To je bilo dosta, da se F.[31] tako smete i smuti, da sam se bojao da baš zaglavi. Nego upr'o ja krepko i snažno [32] kod F., što sam spravan uzeti na se svu odgovornost one brzojavke, i što ne dopuštam, da se brzojavlja po volji onih činovnika[33], opet se F. osvijesti i umiri, zapoznav onu poslovicu, „što se babi htilo, to se babi snilo“ – te mi se sasvim predade i pouzda[34].

Dne 20.srpnja, kada su se pred 10 sati ujutro[35] ugledali svi ratni talijanski brodovi raspoređeni prema sjeverozapadu Visa i kada su se pokazali svi naši gdje dolaze na obranu Visa[36], te i malo i veliko, i muško i žensko, i mlado i staro od ovih župljana zapoznalo, što će do malo časova nastati[37], u svim se objavi grozni plač uz silni jauk i lelek, da bi rekao da je svakomu sudnji dan na vratu. U tom tužnom i žalosnom trenutku, da dadem oduška svome srcu i želji, da sve to poklonim Svevišnjem i da osokolim srca tužnih i žalosnih k Bogu od vojska, otiđoh u crkvu i sam zazvonih u dva zvona na sakup[38], i u tili čas hram Božji bi dupkom pun. Zaodjeven izađoh pred oltar[39] Svetotajstva, progovorih malo i objavih svoju odluku, pa uz pjevanje velikih Litanija sa Svetotajstvom se primakoh po kilometra od sela, na mjesto, otkuda se vidjelo sve ratno brodovlje[40]. Tu moleći svakovrsne za 3 četvrta sata, blagoslovio sam Svetotajstvom naše, povratih se s ophodom u crkvu, kada se je talijansko brodovlje dalo u bijeg, i zapjevah „Tebe Boga hvalimo“. Ophoda slična s obzirom na bogoljupstvo i srdačne molitve, ne doživjeh. Malne svak bosonog i obliven suzama! – Iza objeda[41] i iza neizbrojenih brzojavaka[42] o pobjedi činovnici se vratiše na Hvar[43]. – Odatle meni križ zlatni.[44]“ (Vrli Plančić umro je godine 1901. u rodnom Starom Gradu).“

 

 

Zaključak:

 

-          Tekst pisma na str. 226-228 knjige „Viški boj“ Petra Kuničića je sasvim izvjesno u većem dijelu falsifikat i vrlo je vjerojatno da ga nije napisao svećenik Juraj Plančić osobno. Sve upućuje na to da je u kreiranju ovog „pisma“ sudjelovala i neka treća osoba iz Brusja, bilo da je sama umjesto svećenika Plančića napisala ovo nevjerojatno suspektno i kontroverzno pismo, bilo da je toj osobi svećenik Plančić diktirao pismo ili dao neke izjave, ali je ta treća osoba izvornim riječima svećenika dodala brojne izmišljotine.

-          Petar Kuničić ne navodi datum nastanka pisma, niti da ga je vlastoručno napisao i/ili potpisao svećenik Plančić, što je iznimno suspektno. Navedeno upućuje na veliku izvjesnost da je ovo „pismo“ napisano mnogo kasnije od stvarnog vremena Viške bitke.

-          Petar Kuničić je u vrijeme Viške bitke je bio četverogodišnje dijete i nikako nije bio izvorni svjedok događaja koji su se odvijali u vrijeme neposredno prije i poslije, kao i na dan odvijanja Viške bitke.

-          Budući da je Viška bitka bila najveća pomorska bitka devetnaestog stoljeća i posljednja velika bitka u kojoj su sudjelovali jedrenjaci iznimno je odjeknula u Europi i čitavom tadašnjem svijetu. Također, Viška bitka je u vrlo teško vrijeme za austrijsko carstvo i u vrijeme velikih gubitka u Pruskim ratovima, bila nevjerojatno snažna i uspješna priča. Kako to obično biva, neki su htjeli pridati neku veliku (obično nepripadnu) važnost sebi i svojoj ulozi u toj velikoj pobjedi i ukrcati se na „pobjednički vlak“.

-          Petar Kuničić je vrijeme pisanja knjige još uvijek bio iznimno mlad (28 – 29 godina), rođen u malom mjestu Dol na Hvaru, po zanimanju učitelj. Može se sa velikom vjerojatnošću pretpostaviti da se u pisanju knjige nije oslanjao na kontakte sa obrazovanim ljudima na važnim funkcijama i položajima iz grada Hvara, nego se oslanjao na rekla-kazala prepričavanja i usmene predaje priprostih ljudi iz malih mjesta i malih sredina i sela na otoku Hvaru (sve sa odmakom većim od dvadeset godina od Viške bitke), pri čemu je sigurno mnogo toga završilo kao „pokvareni telefon“. Naravno, to ne znači da u većem dijelu svoje knjige nije uložio zamjetan trud da rekonstruira mnoge događaje povezane sa Viškom bitkom.

-          Vrlo je interesantno da Petar Kuničić nije kontaktirao niti hvarskog gradonačelnika I.K. Machiedo koji je u vrijeme pisanja knjige bio još živ i sasvim u formi (umro je tek 1905.godine, dakle, punih 14 godina nakon pisanja Kuničićeve knjige), niti mnogo spominjanog telegrafskog činovnika Braunera koji je umro 1898.godine, te nema apsolutno nikakve pisane dokumentacije niti hvarske općine, niti gradonačelnika Machieda, niti telegrafista Braunera, koja bi potkrijepila Kuničićeve mitove o velikoj važnosti svećenika, ribara i činovnika (još samo nedostaju radnici i seljaci) u Viškoj bitki.

-          Dodatno, u arhivima Muzeja hvarske baštine u Hvaru pohranjeni su i zapisnici sa sjednica Gradskog vijeća grada Hvara iz 1866.godine, iz kojih nema nikakvih dokaza da je donesena bilo kakva odluka da se hvarski činovnici, hvarska blagajna i hvarski spisi izmjeste u Brusje, niti da se hvarski telegrafski uređaj izmjesti u Grablje. Dapače, u vrijeme Viške bitke i u vrijeme koje joj je prethodilo nije održana niti jedna sjednica Gradskog vijeća. Navedeno znači da je sve odluke bitne za funkcioniranje grada Hvara u vrijeme Viške bitke donosio isključivo hvarski gradonačelnik Ivan Krstitelj Machiedo. Postoje mišljenja da je postojala neka ranija vojna naredba o evakuaciji činovnika i telegrafa, ali su lokacije za njihovo premještanje sasvim nerezonske (zašto telegraf nositi na pustopoljinu cca 9 km od Hvara, bilo bi dovoljno odnijeti ga samo cca 1 km od Hvara, iza prvog brda da se ne vidi pozicija s mora za eventualno gađanje topovima, već bi i manja lokacija bila nedostižna, kao što su neke utvrde na Visu bile izvan dometa talijanskih topova).

-          Mitsko naglašavanje uloge telegrafskog činovnika u slanju brzojava prema austrijskoj vojnoj komandi je također sasvim apsurdno. Slanje brzojava korištenjem Morseove abacede je bio njegov posao, za koji je bio obrazovan i plaćen. To je jednako kao da se u povijesnoj literaturi posebno naglašava uloga telefonistica u telefonskoj centrali koje su prenosile vijesti o iskrcavanju u Normandiji ili tajnica koje  daktiloskopski bilježila Churchillove govore. Obzirom na lokaciju telegrafskog ureda potpuno je jasno da telegrafski činovnik NIJE imao uvid na bojno polje kod Visa i da mu je tekst brzojava sastavljala jedina ovlaštena osoba – tadašnji gradonačelnik Hvara Ivan Krstitelj Machiedo. Ako je uloga telegrafista Braunera bila tako izvanserijski hrabra zašto on nije odlikovan od strane austrijskih vlasti? Pa valjda njegov “poduhvat” vrijedi mnogo više od zasluga svećenika u Brusju. Postoje i neke legende da je hvarski telegraf bio toliko težak za izmještanje u Grablje da su ga nosili svi žandari iz Hvara (SIC!). Znači, Hvar je trebao ostati bez kotarskog suca, bez bilježnika, bez blagajnika, bez svih gradskih činovnika, bez telegrafa I telegrafista, pa čak i bez svih žandara? Zašto? Ionako su svi talijanski brodovi nakon par sati boravka u Hvaru otišli na otvoreno more (kako kaže svećenik “otjerani” su na otvoreno more).

    Portret don Jurja Plančića (preuzeto iz knjige J. Bracanovića i M. Zaninović Rumora: 150. obljetnica Viškog boja - pogled iz Hvara, 2016.g.) 

-          Upravo suprotno od nedokazanih navoda Petra Kuničića o bilo kakvoj ulozi svećenika Juraja Plančića i Brusja i Grablja (kao mjesta na koje je „navodno“ izmješten hvarski telegrafski uređaj), postoje jasni povijesni pisani dokazi u Bečkom Državnom arhivu o dodjeli Viteškog križa Reda Franje Josipa 1875.godine I.K. Machiedo, te dodjeli plemićke titule 1891.godine (Osterreichisches Staatsarchive, Adelsakten, fasc. 43, ad 234/A 891, fol.4) str. 331 knjige „Plemstvo kraljevine Dalmacije“, Miroslav Granić/Denis Martinović, Državni arhiv u Zadru/Književni krug Split, Zadar 2018.

-          Zašto je rječnik u tobožnjem „pismu“ svećenika Plančića tako nejasno, primitivno i čudno pisan, pa svećenik je ipak trebao biti barem vrlo pismena osoba? Zašto je svećenik toliko pun samohvale za sebe, a pun ponižavanja za sve hvarske činovnike – to sigurno nije rječnik i način komunikacije pobožnog i poniznog Božjeg službenika.

-          Bilo bi vrlo korisno u Malim fondovima hvarskih arhiva pronaći zapovijedi iz Zadra i Beča sa instrukcijama o pripremi za rat, te ima li išta o planu evakuacije činovnika, dokumenata, blagajne i telegrafa? Ako su takve zapovijedi ipak sačuvane u hvarskim arhivima tada bi njihov sadržaj mogao potvrditi istinite ili jasno raskrinkati netočne navode u navodnom pismu župnika Plančića.

-          Zašto bi baš promatranje Viške bitke sa udaljenije i teže dostupne pozicije izvan Brusja (udaljene 29 km od bojnog polja) bilo važnije za izvještavanje i pripremu tekstova brzojava kada je opće poznato i navedeno u novinskim izvještajima zadarskih novina Il Nazionale i Osservatore Dalmato da su postojali brojni očevici građani Hvara koji su promatrali Višku bitku sa raznih pozicija na području grada Hvara (npr. Kruvenice, Venerande, Napoljuna itd.), koje su barem 6 km bliže bojnom polju?

-          Na kraju, tobožnje slanje brzojava iz Brusja nakon jutarnjih sati 19.07.1866.godine nije više imalo nikakvog utjecaja na pokretanje austrijske armade iz Fažane (brodovi su krenuli već u 10,30h), jer je admiral Tegethoff tada već odlučio krenuti prema Visu. Znači, ključnu ulogu su imali brzojavi koji su poslani 17. i 18.07.1866.godine, kada još uopće nije niti prekinut podmorski kabel Vis – Hvar (prekid se odigrao najvjerojatnije između 16 i 18 sati 18.07.1866.godine), a još manje kabel od Hvara prema kopnu.

 

Ivan Krstitelj Machiedo (slika preuzeta iz knjige J. Bracanovića i M. Zaninović Rumora: 150. obljetnica Viškog boja - pogled iz Hvara, 2016.g.) 

Postoje i druge kontroverze povezane s ulogom telegrafiranja austrijskim vojnim vlastima iz Hvara u knjizi Petra Kuničića „Viški boj“, ali u ovom malom polemičnom povijesnom eseju obrađene su samo kontroverze povezane sa navodnim pismom župnika Plančića Petru Kuničiću, koje je jedini pisani navodni dokument na kojeg se Petar Kuničić pozivao kao izvor.

 

Autor: Višnjica Machiedo

 

Copyright 2025. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ovog teksta ne smije se reproducirati ili prenositi u bilo kakvom obliku ili mediju bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

 

---

[1] Tko su to mi, smo i nam, u množini, a autor knjige je samo Petar Kuničić? Ova množina sasvim izvjesno upućuje na to da je u kreiranju ovog „pisma“ sudjelovala i neka treća osoba iz Brusja, bilo da je sama umjesto svećenika Plančića napisala ovo nevjerojatno suspektno i kontroverzno pismo (kako će se u kasnijoj analizi koja dalje slijedi dokazati), bilo da je toj osobi svećenik Plančić diktirao pismo ili dao neke izjave, ali je ta treća osoba izvornim riječima svećenika dodala brojne izmišljotine. Dodatno, Petar Kuničić uopće ne navodi kada je pismo napisano, niti da ga je svećenik Plančić vlastoručno napisao i potpisao.

[2] Zašto svećenik ne navodi koliko je to brodova oko Visa, zašto magloviti pojam „sila!?

[3] Komiža se ne vidi niti sa jedne pozicije na otoku Hvaru, jer je na suprotnoj, zapadnoj, strani otoka Visa, tako da je spominjanje Komiže u ovom dijelu pisma totalno suspektna.

[4] Hvarska luka se niti iz Brusja, niti zapadnije sa položaja Gospino, NE vidi pa župnik nije mogao vidjeti da ti brodovi pristaju u hvarsku luku. Naknadna pamet i providnost. Općenito, niti iz jedna kuće u Brusju se ne vidi Vis, treba dosta prehodati do pozicija zapadnije od mjesta da bi se vidjelo Vis.

[5] Od kuda je župnik u Brusju mogao znati koje su namjere talijanskih parnjača? Naknadna pamet i naknadna konfabulacija iz informacija koje su se tek kasnije mogle saznati od strane osoba koje su bile u Hvaru i koje su pregovarale sa Talijanima pa su mogle saznati njihove namjere, a to sigurno nije bio svećenik u Brusju, niti svi hvarski činovnici obzirom da su oni SVI pobjegli u Brusje prema tvrdnjama svećenika.

[6] Po ovoj konstataciji može se zaključiti da su Talijani tražili da im se pokaže samo brzojavna žica Vis-Hvar, te da nisu niti tražili da im se pokaže žica prema kopnu, čime je mit o „lukavom“ ribaru Lovri Fio koji je Talijane prevario o položaju žice Hvar - kopno srušen.

[7] Kakvog smisla ima da baš svi činovnici napuste grad Hvar? Zašto župnik u pismu ne navodi njihov točan broj?

[8] Čiji je to viši nalog bio? Austrijske vlasti o dolasku talijanskih brodova u Hvar još nisu ništa znale, niti su mogle imati vremena dati neke povratne instrukcije čak i da ih je netko o tome obavijestio . Gradsko vijeće nije zasjedalo u vrijeme opsade Visa i Viške bitke. Viši nalog je eventualno mogao biti od strane tadašnjeg gradonačelnika I. K. Machiedo, zašto nije navedeno njegovo ime, ako je on to inicirao? Ako su postojale neke ranije vojne naredbe viših austrijskih tijela o evakuaciji zašto u pismu nije tako navedeno? Zašto je trebalo evakuirati baš sve činovnike? Ako je trebalo evakuirati i telegrafski uređaj, kakvog smisla ga ima evakuirati na najdalje moguće mjesto cca 9 km brdskih staza do iznad Velog Grablja?

[9] Što to znači „brže bolje“? Svi činovnici su morali otići svojim kućama, prikladno se odjenuti i ponijeti nužne potrepštine i nešto hrane i pića. Zatim je trebalo organizirati njihov prijevoz do dosta udaljenog Brusja, pronaći konje, magarce i kola za njihov prijevoz. A i sam put do Brusja je morao potrajati par sati.

[10] Zbog čega bi se i gradska blagajna morala izmjestiti u Brusje nakon što su Talijani već otišli. Bilo je stotine prikladnijih mjesta za skrivanje novca i u samom Hvaru (npr. konobe, bačve, tavani, ormari po manje sumnjivim kućama). Da su Talijani htjeli do novca ionako bi ga još lakše pronašli u omalenom Brusju. Zašto se ne navodi ime gradskog blagajnika? Po pitanju raspolaganja općinskim novcem sigurno su postojale stroge procedure u austrijskom carstvu, a ne da netko tek tako zbriše sa svim gradskim novcem i ostavi cijeli grad bez financija. Da ne govorim koliko je to logistički riskantno, kako zbog prijevoza tako i zbog mogućnosti krađe i neovlaštenog raspolaganja novcem.

[11] Misli li netko ozbiljno da se „brže bolje“ može tek tako odabrati koji su to najznamenitiji spisi grada Hvara, izuzeti ih iz arhiva, sigurno zbrinuti i zapakirati i još nositi do konja, magaraca ili zaprežnih kola. Za to su potrebni sati i sati.

[12] Dakle, seoski župnik u Brusju si daje nevjerojatne zasluge po sistemu „hvalite me usta moja!“. Em je primio pretura Fortisa u svoju kuću (vjerojatno župnu kuću u crkvu Sv. Jurja, inače bi naveo „rodnu kuću“ ili „kuću moje obitelji“, što nije mogao navesti obzirom da on nije rođen u Brusju već u Starom Gradu), em je preuzeo blagajnicu, em je preuzeo gradske spise, em je sastavljao brzojave za „starije“ vlasti, em je trčao gore dolje na brdo pored Brusja s kojeg se vidi Vis, em je poveo molitvu, em je zvonio crkvenim zvonima. Superman, uistinu.

[13] Pretur je kotarski sudac, isti ne može biti na čelu gradskih činovnika, već je to gradonačelnik

[14] Jedan svećenik sigurno ne smije koristiti termin „moja kuća“, jer svećenici ne smiju imati nikakvu svoju značajniju imovinu. Eventualno je mogao navesti termin „župni dvor“ ili sl. Obzirom da je sam Petar Kuničić na str. 228 svoje knjige naveo da je svećenik Plančić umro u svom rodnom Starom Gradu, jasno je da svećenik nije imao nikakvu svoju rodnu ili obiteljsku kuću u Brusju, jer tamo nije rođen.

[15] Kakvog je smisla imalo premještanje gradskih spisa da bi isti bili predani svećeniku u Brusju? Jednostavnije je bilo predati „blagajnicu i spise“ župniku u samog gradu Hvaru. Međutim, uopće je potpuno suspektno povjeravanje bilo kakvih svjetovnih poslova grada Hvara seoskom „crkvenom činovniku“ izvan grada Hvara.

[16] Ako je pretur Fortis bio „veoma slab na zdravlju“ kako to da se uopće mogao „brže bolje“ otputiti uzbrdo konjskim stazama u 6 km udaljeno Brusje? Sigurno onda nije mogao pješačiti, već su za njega morala biti osigurana posebna zaprežna kola.

[17] Ako su SVI činovnici grada Hvara bili u Brusju kako je seoski župnik u Brusju mogao odmah znati da je Talijanima pokazano mjesto gdje se nalazila brzojavna žica, i kako je mogao znati da je žica bila i presječena? Naknadna pamet i naknadna informacija.

[18] Što jedan veoma bolestan sudac koji se nalazi na brdu 6 km izvan Hvara uopće može znati što se događa u Hvaru? Zašto bi jednom obrazovanom i pismenom sucu i gradskom zaposleniku uopće trebala svećenikova pomoć pri sastavljanju brzojava? Najvažnije je da jedan sudac, kao niti seoski župnik, oboje izvan Hvara, sigurno nemaju  nikakve ovlasti da sastavljaju brzojave vojne naravi, niti su za to ovlašteni, niti su upoznati sa sustavom šifriranja prilikom slanja brzojava, niti znaju kome se treba obratiti.

[19] Kakav je to termin „starije vlasti“? Nepreciznost u izričaju jasno pokazuje nepoznavanje austrijske organizacije civilne i vojne vlasti u Dalmaciji.

[20] U noći sa 19.tog na 20.ti srpnja bilo je jugo, grmljavina i kiša, vrli svećenik, a niti telegrafist, sigurno nisu slali nikakve brzojave.

[21] Dana 18.srpnja svećenik nije mogao cijeli dan trčati na brežuljak kraj Brusja da bi nešto obavještavao Fortisa jer je Fortis u najboljem slučaju tek uvečer mogao stići u Brusje.

[22] Spominjanje „izvrsnog“ durbina koji bi bio u vlasništvu jednog svećenika već navodi na činjenicu da se golim okom iz Brusja nije moglo dobro osmotriti precizne detalje talijanske opsade Visa. Opet se navodi nešto što svećenik ne bi trebao izgovarati – da ima u svojem osobnom vlasništvu durbin, on može biti samo crkveno ili župno vlasništvo.

[23] Potpuno je neuvjerljivo da je svećenik u Brusju, makar i sa „izvrsnim durbinom svojim“ mogao promatrati „svaki“ pokret talijanskih brodova i svaki otpor Visa. Prvo, zato što se sve aktivnosti oko Komiže jednostavno ne mogu vidjeti sa Hvara, a drugo, zato što jedan seoski svećenik sigurno ne može imati razumijevanje, niti stručno znanje, o vojnopomorskim aspektima te bitke.

[24] Kako je uopće seoski župnik mogao znati gdje je točno bio smješten telegrafski činovnik Brauner? Po suspektnoj legendi Brauner je otišao na brdo Salbun iznad Grablja. To je jedna sasvim pusta lokacija bez ikakve kuće u blizini, tražiti čovjeka na tom mjestu je kao tražiti iglu u plastu sijena. Posebno je suspektno da Brauner čuči na jednoj pustoj uzvisini iznad Grablja sa telegrafskim uređajem na otvorenom usred ničega u vrijeme prije početka Viške bitke kad je bilo jugo i jaka kiša.

[25] Otkuda je seoski svećenik znao kamo se šalju telegrafi vojne naravi i koji gradovi 1866. godine uopće imaju telegrafske urede (npr. u Zadru je bilo sjedište austrijske vojne komande za Dalmaciju, a u Puli sjedište tadašnje austrijske mornarice)? Dodatno, potpuno je netočno navođenje slanja brzojava u Pulu, jer su se brzojavi vojne naravi morali slati u Zadar, a tamošnja vojna komanda je odlučivala koji sadržaj ide dalje u Pulu ili u Beč. Dodatno, na drugom mjestu u knjizi Petra Kuničića je naveden izvještaj admirala Tegetthoffa austrijskom caru od 22.07.1866.godine u kojem sam admiral Tegetthoff jasno navodi da je brzojave o stanju kod Visa dobio od austrijskog vrhovnog zapovjedništva u Zadru (dakle, nije primao nikakve direktne brzojave sa Hvara), str. 127 knjige „Viški boj“ Petra Kuničića.

[26] Ako su svi gradski činovnici došli u Brusje 18.srpnja, a istog dana su talijanski brodovi ušli u hvarsku luku, kako to sada svećenik Plančić brlja dane i govori da su 4 tal. broda uljezla u luku „drugi dan“, znači, 19. srpnja?

[27] Seoski svećenik sada sasvim jasno s punim intenzitetom samohvale  trabunja o svojoj velikoj pameti i pronicljivosti o nečemu o čemu se iz Brusja u to vrijeme sigurno ništa nije moglo znati: niti se iz Brusja vidi hvarska luka, niti se iz Brusja može znati o čemu Talijani razgovaraju sa gradskim vlastima i što kasnije planiraju napraviti. Kakvog smisla ima da seoski svećenik iz Brusja iz kojeg se ne vidi grad Hvar šalje ikakve brzojave austrijskim vlastima, kada u vrijeme ulaska talijanskih brodova telegrafski ured sasvim normalno može funkcionirati, niti je kabel prema Visu prekinut, a kabel od Hvara prema kopnu preko Brača je i dalje sasvim funkcionalan, a Brauner i telegraf su sasvim sigurno još u Hvaru.

[28] Svećenikova konstatacija o tome da su „talijanski brodovi istjerani“ iz hvarske luke je potpuna nebuloza. Prvo, jer je Hvar u to vrijeme bio otvoreni grad, koji za razliku od Visa, nije imao ustrojenu obrambenu funkciju za ratovanje protiv brodova i oklopnjača na moru. Drugo, jer je malo ranije u ovom suspektnom „pismu“ sam svećenik naveo da su talijanski brodovi imali spremna topovska taneta za pucanje po Hvaru, pa je totalno nejasno kako je to Hvar „istjerao“ talijanske oklopnjače iz svoje luke. Dodatno, ako je vrli svećenik danonoćno osmatrao situaciju na moru oko Hvara i ako je navodio da su Talijani presjekli telegrafsku žicu, onda je trebao vidjeti da talijansko brodovlje nije odmah otišlo na otvoreno more nego se moralo dosta dugo vremena zadržati u uvali Mlaska sjeverozapadno od otoka Sv. Klement na Paklinskim otocima da bi se prerezalo telegrafsku žicu.

[29] Ova svećenikova optužujuća digresija je sasvim neuobičajena, jer njome gradskim činovnicima koji se protive njegovom opisu o „istjerivanju talijanskih brodova“ iz hvarske luke pridaje zle namjere, što je sasvim neuobičajeno za razmišljanje jednog svećenika. Također, ako su činovnici u to vrijeme smatrali da je Vis sasvim propao, činjenica jest da je Vis bio strahovito bombardiran i da je na mnogim mjestima gorio.

[30] Svećenik ovdje navodi da su hvarski obični činovnici imali više dalekozora kojima su osmatrali bitku. Pojam dalekozor se koristi za optičke uređaje sa dva očišta (dvoglede), dok se durbin koristi za optičke uređaje sa jednim očištem. Činjenica je da su prvi komercijalni dalekozori izumljeni tek sredinom 19.stoljeća (sa Porro prizmom od strane tvrtke Carl Zeiss), te da su sigurno bili vrlo skupi kad su se počeli više proizvoditi i prodavati po svijetu. Potpuno je nevjerojatno da su niži hvarski činovnici imali nekoliko dalekozora 1866.godine, kad je u to vrijeme hvarski gradonačelnik imao durbin, a i sam svećenik u Brusju navodi da je imao durbin.

[31] Ovdje svećenik počinje izbjegavati navođenje punog prezimena pretura Fortisa  već koristi samo slovo F.(i kasnije još na nekoliko mjesta) ne bi li time sebi dao još veću važnost, a umanjio važnost pretura Fortisa.

[32] Opet samohvala „hvalite me usta moja!“ o tome kako je svećenik „krepak i snažan“ a gradski činovnici i sudac smeteni i smućeni.

[33] Ovdje je vidljiva ne samohvala već i nevjerojatna bahatost koja nije primjerena poniznom svećeničkom zvanju, kojom se svećenik stavlja iznad činovnika grada Hvara i uzima si za pravo da on njima ne dopušta volju i pravo da oni sastavljaju tekst brzojava, u kojem ispravno navodno ne žele navesti da su talijanski brodovi „istjerani“ iz hvarske luke.

[34] Na samohvalu I bahatost ovdje se još nadovezuje i difamiranje pretura Fortisa kao nesposobnog tipa, bez ikakve sposobnosti oslanjanja na vlastito rasuđivanje I rasuđivanje ostalih gradskih činovnika, koji se eto, mora  sasvim “predati i pouzdati” u svemoćnog i svepametnog seoskog svećenika.

[35] Iz Brusja se prije 10 sati ujutro nisu mogli vidjeti talijanski brodovi, kako zbog toga što je prije 10 sati ujutro bio jugo i kiša i u takvim uvjetima nema nikakve vidljivosti prema Visu, a još manje sjeverozapadno prema još udaljenijoj poziciji gdje je bila talijanska armada, tako i zbog toga što se za pogled na bojno polje prvo trebalo popeti na brdo Gospino poviše Brusja. Sasvim je jasno da su svećenik i stanovnici Brusja otišli na predmetni brežuljak tek kad se razvedrilo i kad se bitka već zametnula pa se čula snažna topovska paljba s obje strane.

[36] Ovo je vrlo interesantna rečenica, jer pokazuje veliko austrofilstvo svećenika Plančića, budući da austrijsku mornaricu smatra “našima”. Naravno, to je posljedica toga što je većina stanovnika Dalmacije u to vrijeme smatrala austrijsku vlast mnogo korektnijom od nekadašnje talijanske (mletačke) vlasti. Dodatno, u austrijskoj mornarici je služilo mnogo hrvatskih mornara. Dakle, svećenici, preturi i hvarski činovnici, telegrafski činovnici, ribari i mornari mogu biti austrofili, a tadašnji hvarski gradonačelnik ne može biti austrofil. Iako je I. K Machiedo kao zastupnik u dalmatinskom saboru u Zadru zagovarao korištenje hrvatskog jezika, iako je zastupao dalmatinske interese u Carevinskom vijeću u Beču, iako se borio za ribarske povlastice u Dalmaciji, iako je on poslao telegraf austrijskim vojnim vlastima kojim poziva austrijsku mornaricu da se odupre talijanskoj mornarici i spriječi osvajanje Visa (za što je na kraju od cara Franje Josipa I 1891.godine dobio plemićku titulu), o čemu mu zasluge želi oduzeti netko iz Brusja.

[37] Ovo je previše romansiran i pjesnički prenaglašen izričaj, jer sasvim je sigurno da sve „ malo i veliko, i muško i žensko, i mlado i staro od ovih župljana“ nije imalo nikakvu moć predviđanja što će se dogoditi tijekom Viške bitke i kako će ona završiti.

[38] Još jedna iz velike kolekcije svećenikovih samohvala, sada još sam obavlja i funkciju zvonara, kao da za to ne postoji posebno zadužen župljanin, kao da za to nije mogao zamoliti bilo kojeg župljanina. Ovako, svećenik je izgubio 10tak minuta od promatranja bitke sa obližnjeg brdašca  i za povratak pješice sa brdašca do crkve, pa par minuta za zvonjavu, pa  par minuta za presvlačenje u svećeničke halje, pa još neko vrijeme za kratak govor u crkvi, pa onda opet 15tak minuta pješice uz molitvu u koloni sa župljanima uzbrdo do brdašca s kojeg se mogla vidjeti bitka. Vamo tamo i  svećenik je izgubio uvid u više od sata Viške bitke. Vrlo je suspektno da bi svi župljani koji su već osmatrali bitku na brdašcu Gospino odoljeli znatiželji i prestali gledati bitku da bi se dva puta nizbrdo uzbrdo vraćali u crkvu pa natrag na brdašce, pa je vjerojatnije da su u crkvu nakon zvonjave došli samo oni župljani koji su još bili u selu.

[39] Napomena „zaodjeven“ upućuje na to da je svećenik neko vrijeme izgubio na presvlačenje u svećeničke halje.

[40] Ovdje se prvi puta jasno navodi udaljenost od Brusja do mjesta odakle se mogla promatrati Viška bitka kao „po kilometra od sela“, tj. pola km (pet stotina metara). Pri tome treba navesti da je iz središta Brusja do brdašca Gospino cesta većim dijelom iznimno strma, tako da nema govora o tome da je svećenik mogao „bezbrojno“ puta ići gore dolje od crkve predmetnog brdašca.

[41] Djeluje vrlo neozbiljno što u tom povijesnom trenutku završetka Viške bitke svećenik, kao čovjek duha, razmišlja prvo o objedu, tj. o tjelesnom.

[42] Navođenje konstatacije o slanju “neizbrojenih brzojavaka” je potpuno nerealno i logistički neizvedivo, jer je sasvim nevjerojatno da bi svećenik prvo sačekao kraj Viške bitke (negdje oko 2 sata poslijepodne, prema službenom izvještaju o Viškoj bitki od strane samog admirala Tegethoffa, str. 131 knjige Petra Kuničića), onda se vratio u Brusje oko 14,30 sati, pa zatim objedovao, pa tek onda slao “neizbrojene” brzojave u nekoliko kilometara udaljenu poziciju Salbun iznad Velog Grablja, gdje je po suspektnom navodu Petra Kuničića bio telegrafski činovnik Brauner. Slanje “neizbrojenih” brzojava iz Brusja u Grablje znači da je jednako toliko “neizbrojeno” mnogo teklića trebalo poslati pješice ili na “neizbrojeno” mnogo magaraca ili konja po kilometrima strmih kozjih staza od Brusja do Grablja, i natrag. Naravno, sve je to mit, jer niti se telegrafski činovnik trebao micati iz Hvara, niti se Viška bitka morala gledati baš sa udaljenog brda zapadno od Brusja, kad se tijek bitke daleko bolje mogao osmatrati sa bilo koje povišene pozicije ili kuće iz samog grada Hvara, koji je bio nekoliko kilometara bliži bojnom polju od Brusja.

[43] Mala semantička pogreška, činovnici su već bili „na“ (otoku) Hvaru, oni su se mogli vratiti samo „u“ grad Hvar.

[44] Navođenje konstatacije u pismu da je svećenik Plančić dobio „zlatni križ“ (od austrijskih vlasti) zbog slanja „neizbrojenih“ brzojava je sasvim izmišljeno. Naime, poslije Viške bitke austrijske vlasti su bile iznimno širokogrudne i dodijelile su mnogo odlikovanja i osobama iz brojnih  mjesta širom Dalmacije koje nisu imale nikakvih direktnih veza sa Viškom bitkom, pa čak i u mjestima u unutrašnjosti Dalmacije. Obzirom da je selo Brusje dalo jednog poginulog mornara u Viškoj bitki, te da je svećenik sasvim sigurno obavio značajnu molitvenu ulogu u zagovaranju da „naša“ austrijska mornarica ima uspjeha u bitki protiv talijanske mornarice daleko je izvjesnije da je „zlatni križ“ dobiven iz sasvim drugih razloga koji nemaju nikakve veze sa slanjem brzojava. S druge strane, povijesna je činjenica da je car Franjo Josip I dodijelio hvarskom gradonačelniku I.K: Machiedo plemićku titulu zbog njegove uloge u telegrafskom obavještavanju Beča o približavanju talijanske mornarice Visu, o čemu postoje dokument u Bečkom državnom arhivu.